Ja sam kao djevojchica/djevojka uvijek govorila kako NIKAD necu imati djecu...uzhasavala me pomisao na trudnocu, na porod, gadile mi se pelene i djechje bolesti. O odgoju nisam ni razmishljala, valjda...
Kad je doshao moj tik-tak, odjednom se sve preokrenulo...pozheljela sam dijete i pozheljela sam mu biti pravim roditeljem, maximalno koliko to bude moguce.
Ne mogu reci da sam mu podredila zhivot, jer nisam - chitavo vrijeme radim, imam i ostalih aktivnosti, ali uvijek i na prvom mjestu su njegove potrebe...bar josh neko vrijeme. Narochito zato shto zhivi i odrasta samo uz mene.
Nisam nikad pozheljela josh koje bioloshki moje dijete, chudim se kad netko pishe kako nije majchinski tip, ali istovremeno pishe i da pozheli opet radjati chim beba prestane mirisati na mlijeko.
Isto tako sa zadovoljstvom ishchekujem odrastanje moga Juniora i vrijeme kad cu se moci vishe posvetiti sebi.
U shto ja spadam?
|