dragi psorijatičari, redovito čitam vaše postove i divim vam se kako ne odustajete od traženja lijeka
zanima me, kakvo je vaše psihičko stanje? meni je zadnjih par godina psorijaza više-manje prihvatljiva, no mene više muče posljedice koje imam na psihičkoj bazi i nemogućnost normalnog funkcioniranja
depresija, socijalna fobija, izbjegavajući poremećaj ličnosti, nepostojeće samopouzdanje, izbjegavanje socijalnih situacija...
znam da se ovdje uglavnom piše o kremicama i tretmanima, ali ne znam gdje drugdje da se požalim. išla sam psihijatru, htjela sam pričati o tome, ali kad mi netko kaže "pa ne vidi se ili nije to ništa strašno" kakvu pomoć mogu uopće očekivati od takve osobe. od 5.godine imam psorijazu i još me nikad na šalati nisu pitali kako sam ili da mi predlože razgovor sa stručnom osobom.
nemam razvijeno samopouzdanje, jer se od malena skrivam kao da sam loša i na kraju je to postao stav o sebi i životni moto. može mi koža biti bez ijedne točkice, ali šteta je iznutra i ne znam kako da to ispravim i promijenim.
i ne znam nikoga tko mi može reći da zna kako mi je. i imam dojam da drugi unatoč psorijazi funkcioniraju normalno i uživaju u životu, a ja sam psihijatrijski slučaj