Pogledaj jedan post
Old 17.11.2010., 22:08   #4907
Quote:
oulu kaže: Pogledaj post
dragi psorijatičari, redovito čitam vaše postove i divim vam se kako ne odustajete od traženja lijeka

zanima me, kakvo je vaše psihičko stanje? meni je zadnjih par godina psorijaza više-manje prihvatljiva, no mene više muče posljedice koje imam na psihičkoj bazi i nemogućnost normalnog funkcioniranja depresija, socijalna fobija, izbjegavajući poremećaj ličnosti, nepostojeće samopouzdanje, izbjegavanje socijalnih situacija...

znam da se ovdje uglavnom piše o kremicama i tretmanima, ali ne znam gdje drugdje da se požalim. išla sam psihijatru, htjela sam pričati o tome, ali kad mi netko kaže "pa ne vidi se ili nije to ništa strašno" kakvu pomoć mogu uopće očekivati od takve osobe. od 5.godine imam psorijazu i još me nikad na šalati nisu pitali kako sam ili da mi predlože razgovor sa stručnom osobom.

nemam razvijeno samopouzdanje, jer se od malena skrivam kao da sam loša i na kraju je to postao stav o sebi i životni moto. može mi koža biti bez ijedne točkice, ali šteta je iznutra i ne znam kako da to ispravim i promijenim.

i ne znam nikoga tko mi može reći da zna kako mi je. i imam dojam da drugi unatoč psorijazi funkcioniraju normalno i uživaju u životu, a ja sam psihijatrijski slučaj
Poz...draga Oulu....
Jako si puno toga rekla u ovih nekoliko rečenica...i ne misli da si psihijatrijski slučaj jer smo svi mi ovdje prisutni da ne kažem tebi rame uz rame...netko više,netko manje.Uostalom,po sebi znam da uvijek kada" padnem",podršku potražim upravo na ovoj temi znajući da će se uvijek naći netko tko će me razumjeti...A razumjeti može samo onaj tko isto ili slično prolazi...Zato smo tu,da jedni drugima budemo onaj lijek koji dolazi iznutra...
Ne misli da da drugi"u životu uživaju punim plućima"i da si jedina koja smatra da joj treba podizanje samopouzdanja....ali na žalost,očito nas liječi netko tko nije u "našoj koži",a samim time ne može imati niti sluha za naše probleme...

Osobno,moja palmoplantarna ps traje tek3g,a osjećam se kao da sam je imala ne znam koliko dugo...U nizu od po mjesec dana rada--- pa mjesec i pol bolovanja...na pslu uvijek isto pitanje:do kada mislim tako nastavit,...kako si ja zamišljam tako raditi,...zašto ne idem u penziju,...itd....I taman kada se tabani i dlanovi izliječe,i kada krenem raditi...ponovno ista pitanja,šikaniranja...A pomoć!...?...gdje...?kod koga...?kako...?...do kada...?


Jednostavno,imamo jedni druge....i tu smo si kad zaškripi...da budemo jedni drugima onaj neki rukohvat da se za njega ulovimo kad nam je najteže...ne samo u fizičkom,već i u psihičkom smislu...

Lijepo glavu gore,i ako treba isipaj svoju gorčinu...biti će lakše...jer tu smo MI.
__________________
Biti sposoban pronaći radost u sreći drugoga:to je tajna sreće!
suzi86 is offline  
Odgovori s citatom