Magic, ja se posve slazem s tobom da su djeca individualna i da prema svakom djetetu treba imati individualan pristup. Ti najbolje znas kako pristupiti Junioru ~ ni trener, ni ucitelji, ni baka
to ne znaju bolje od tebe. Prema tome, slusaj sebe.
Znam kako je bilo kod mene ~ takodjer sam se bavila borilackim sportom (i to jako,
jako uspjesno), no kad su borbe postale sve zesce, pojasevi sve tamniji
, i povrede sve ozbiljnije, moji roditelji su bili ti koji su me
natjerali da se ispisem.
S druge strane, istovremeno sam isla u muzicku. Pune dvije godine sam nagovarala roditelje da mi kupe klavir (to je ipak prilicna investicija) i kad su ga konacno kupili sklopili smo pakt ~ zavrsavam nizu skolu (sest godina) pod obavezno. Mene je, naravno, s trinaest godina puknuo pubertet i svugdje bih bila radije nego na solfeggiu i na satovima klavira, a o visesatnom vjezbanju da ne pricamo.
E, u tom trenutku su me stisli i
nisu mi dali da odustanem. Ta godina mi je bila teska, ali nakon nje, ostao je samo jos osmi razred i ja sam zavrsila nizu. Sta da ti kazem? Kad sam ju zavrsila, nitko nije bio ponosniji od mene!
Uspjela sam i imala sam divan osjecaj samopouzdanja. Toliko velik da sam odmah upisala srednju muzicku, bez da me itko tjerao. Komentar mog tate: 'ti si luda'.