[nitko i ništa]

Evo najavljenog Schellinga, u interpretaciji D. Barbarića, K budućem mišljenju, str. 140. i d.

...
Izvorište ili početak vremena nije nikako u nekoj prošlosti, iz koje bi vrijeme kretalo prema onom sadašnjem. Naprotiv, početak je vremena u sadašnjosti. Trenutak sadašnjosti, kao središte i izvorište cjelokupnog vremena, sam opet nije ništa mirujuće, gotovo i cijelo. Baš suprotno, njegova je bit u jednom razdvajanju, od-lučenju, odluci i lučbi. Živo i zbiljsko, to znači istinsko vrijeme moguće je samo kao stalno započinjanje sveukupne cjeline vremena, i to takvo započinjanje u kojem se iz izvorišta vremena i njegova središta u sadašnjosti razdvajaju dvije različite i međusobno oprečne mase vremena, prošla i buduća. Vrijeme, dakle, ne protječe mirno iz jednoga u drugi postojeći trenutak:

prošlost → sadašnjost → budućnost

nego kao cijelo, a u sebi oprečno i suprotstavljeno vrijeme, uvijek izvire i nastaje iz trenutka sadašnjosti, kao čina započinjanja, što ujedno znači i razdvajanja vremena:

prošlost ← sadašnjost/početak → budućnost

Dakako, taj početak vremena nije neki takav početak koji bi vrijeme naprosto otpustio iz sebe, a pritom sam ostao u prošlosti. Jer prošlost je moguća samo u vremenu, a početak u cijelome vremenu jest tu. Početak je vječni početak, ili bolje rečno vječno započinjanje.
U svakom se trenutku zbiva predvremenski čin rađanja cjeline vremena. Mišlju dokučiti taj predvremenski čin započinjanja svijeta i vremena misliti se čini nemogućim. Unutar vidokruga logike, odnosno dijalektike, koju oznaku Schelling češće koristi, uvijek je nužno već pretpostavljena činjenica postojanja nekog nešto, prije svega jedne čvrste i jednotne i sa samom sobom iste točke vremena. Logici i dijalektici ostaje nepoznato da to nije drugo do tek pretpostavka koja i sama ima dublji temelj te, dakle, treba obrazloženje, kao što im ostaje zapriječen svaki uvid u zbiljski proces nastajanja, u geneza te pretpostavke.
No prema Schellingovu iskustvu vječnome početku vremena ipak se može približiti stanovitim vidom mišljenja, bolje rečeno jednostavnog kazivanja, govora poteklog iz neposrednog iskustva tog početka u nama samima. Jer mi u sebi samima imamo i taj nikad ne sustajući početak svijeta i vremena, u našoj bezdanoj dubini ima „nešto” što je od obojeg dublje i izvornije, „nešto” što pripada predsvjetskom i, tako reći, predvremenskom vremenu, neka prošlost koja za misao zauvijek ostaje bezdanom .
Vječni početak vremena ne pripada dakle sadašnjosti na taj način da bi mogao uzmaknuti u prošlost ili se kretati naprijed prema budućnosti. U dnu prividno protječuće sadašnjosti, početak kao izvor neprestano pretječe i sama sebe nadilazi, upravo time lučeći i razdvajajući prošlost od budućnosti:

prošlost ← sadašnjost → budućnost
.....................↑
..........vječni početak vremena

Promotri li se bliže sama unutrašnja narav tog vječnog početka, naći će se da je on dovršenje i ishod nekog teško dokučivog zbivanja koje u njegovu dnu ostaje ležati kao njegova vlastita potisnuta prošlost. Naime, početak nije drugo do konačno pronađeno načelo organiziranja i uređenja neorganskog, kaotičnog i divljeg vremena, koje mu „predvremenski” prethodi. Kao takav, on je zapravo proizvod duha, njegove sveupravljajuće i sveuređujuće moći.
Tek je ovim uvidom u vječni čin započinjanja vremena moguće shvatiti živo, zbiljsko vrijeme. Njegova prošlost i budućnost nisu više puko prividna prošlost i budućnost unutar sveobuhvatnog okružja beskonačne sadašnjosti mehaničkog, apstraktnog, te utoliko mrtvog vremena – nego je sad duh otvoren pogled u iskonsko lučenje i razdvajanje prave, žive prošlosti i jednake takve budućnosti u središtu same sadašnjosti, sad iskušane kao neprestano izviranje svagda novog vremena. Sam se početak vremena u sebi luči i odvaja od svoje bitne prošlosti, štoviše, on je upravo samo to lučenje. Vječno lučen od vlastite prošlosti, on je upravo time svoja budućnost, ali živa budućnost, naime takva koja vječno biva, u stalnom samoprevladavanju i neprestanom odsadašnjavanju sadašnjosti, ne dopuštajući joj da smalakše, zaustavi se i smiri u sebi , ostajući time puko postojećom sadašnjošću mehaničkog, mrtvog vremena:

............prava budućnost = sebeprevladavajuća sadašnjost
....................................↑
prividna budućnost → sadašnjost → prividna prošlost
....................................↓
................prava prošlost = prevladana sadašnjost

...