da i ja kazem nesto...
MRZIM LEKTIRU!!!
there, i've said it
prica ide ovako:
otkad me, tamo negdje pred prvi osnovne, mama uclanila u gradsku knjiznicu, ja sam citavo djetinjstvo provodila s knjigom pred nosom. osnovnoskolska lektira mi je zaista bila okej, ali mi nije bila dovoljna i citala sam svasta.
obozavala sam knjige, citanje, i nikad nisam imala zakasninu u knjiznici, pace, prije isteka mjesec dana trcala bih u knjiznicu jer sam sve vec procitala i treba mi novo stivo
i onda je dosla srednja skola
ubi me. doslovno. oni nisu normalni!!!! zgadilo mi je knjigu skroz na skorz. kako oni misle poticati nekakvu elokvenciju, psimenost i sl maltretirajuci nas s djelima pisanima na arhaicnom dalmatinskom dijalektu?! mrzila sam te lektire (u drugom srednje su bile najbrojnije, bas takve, potpuno nerazumljive), nikada ih nisam shvatila, ubijale su mi ikakvu volju za citanjem, jer, kako se uopce uzivjeti u djelo, lik, shvatiti ista iz radnje kad za svaku drugu rijec moras okretati iza na rjecnik pojmova?! jebote.
oke, to su vrijedna djela. povijesna djela. cijenjena djela. kuzim ja to.
al zar cemo uistinu ostati ne znam kako osakaceni ako ih se obradi kroz par sati na samom satu, a ne kao lektiru?
uglavnom, meni je trebalo skoro 10 godina da se oporavim od traume zvane srednjoskolska lektira i da ponovno primim knjigu u ruke.
nije li to tuzno?!
sad opet gutam knjige, uzivam u citanju, skoro svaki slobodni trenutak odvajam za citanje. mogla sam vagon knjiga vec procitati da nije bilo te proklete srednjoskolske lektire
eto, ja se zaista osjecam osakaceno zbog te lektire. jer mi je unepovrat uzela skoro 10 godina zbog uzasne averzje koju mi je prouzrocila
