Razmišljala sam gdje da otvorim temu, na Životu u dvoje, Usamljenim srcima ili Psihologiji, ne znam ni sama koji bi podforum bio najprikladniji za moju priču, a stvarno trebam koju riječ utjehe jer se osjećam najblaže rečeno užasno:
Upoznali smo se prije 5 godina. Nisam romantična dušica i ne vjerujem u ljubavi na prvi pogled, ali to je bio 'klik' na prvi susret. Nešto je jednostavno bilo drugačije negoli svih onih puta prije njega, odmah sam to osjetila, a i on je. Počelo kao prijateljstvo, relativno brzo se razvilo u vezu. Kažu da kada upoznaš one prave shvatiš zašto s nijednim prije nije uspjelo. Poklopili se u tisuću stvari, po pitanju osnovnih pogleda na život, po pitanju zasnivanja obitelji, sličan smisao za humor, odličan seks, jednostavno sam bila sigurna da je to to.
Kako ne živimo u istom gradu, oboje smo u tu vezu puno ulagali. I vremena i novca. Putovala ja kod njega, on kod mene, putovali zajedno na kraće izlete kad god bi stigli. Svaku priliku koristili da se vidimo i da vrijeme provedemo zajedno.
Oboje u tridesetima, oboje visoko obrazovani, oboje dovoljno zreli da shvatimo kako vrijeme prolazi, ovako ne može dovijeka i ako želimo zasnovati obitelj da moramo nešto poduzeti.
Da ne duljim, plan je bio da ja tražim posao u njegovom gradu, potom dam otkaz na ovom poslu, doselim kod njega i da počnemo živjeti zajedno, vjenčamo se i imamo djecu koju oboje želimo. Svoj stan ne bih prodala već bi ga iznajmljivali.
Novu godinu čekali zajedno, sutradan ručak kod njegovih. Sve super. Nisam mogla ni u najluđim snovima pretpostaviti da će nakon toga sve krenuti nizbrdo. On je nakon toga išao na jedan poslovni put, čuli se redovito, međutim po povratku osjetim da se komunikacija prorijedila. Pod 'prorijedila' mislim da ja prva zovem, da ja prva šaljem poruke. A i ta vražja ženska intuicija mi vrišti na uzbunu.. Naizgled bez razloga, ali eto. Vrišti. Predložim susret za vikend – ne može, ima posla. Kažem da ću doć ja do njega, odgovara da se ne gnjavim, da neće bit ionako doma, da nešto pomaže stricu. Sad već ZNAM da nešto debelo ne štima.
Prođu tako 2 mjeseca da se nismo vidjeli. Prvi put. U cijelom ovom vremenu otkad se poznajemo. Zovem ga jedno jutro, molim ga da mi kaže koji vrag se događa jer već polako ludim, na što mi on odgovara da je nekog upoznao i da želi s njom pokušati i da je najbolje da prekinemo svaki kontakt...
Preskočit ću šta je dalje bilo... O tome kako sam se osjećala u tome trenutku ne mogu pisati, oči mi se pune suzama čim se sjetim. Ukratko, moj svijet se SRUŠIO. Doslovno.
Nakon 5 godina?!?!? Nakon 5 godina on nema obraza da sa mnom sjedne i kaže mi to u 4 oka? Nakon svih zajedničkih planova, nakon svega što smo zajedno prošli on prekida na ovakav način? Kao zadnje smeće od čovjeka?
Osjećam se užasno, na poslu ne funkcioniram, nisam za ništa. Osjećam doslovno fizičku bol u prsima, glavi. Kažu da će proći. Evo, ne prolazi. Štoviše, iz dana u dan se osjećam sve gore. Zvala sam ga početkom 5.mj. Nije se javio. Poslala sam mu poruku. Nije odgovorio.
Ne znam, ne razumijem kako je moguće da netko tako olako odustane od svega. Preko noći doslovno. Od nas, od mene, od svih zajedničkih planova o zasnivanju obitelji, od svega.
Moj cijeli svijet se raspao na tisuću komadića... I ne znam kako da ga ponovno sastavim
