Pogledaj jedan post
Old 12.02.2012., 14:19   #464
Magla. Gusta magla. Skriva nas od nesuđenih prolaznika. Čuva nas. Ne pamtim kada je posljednji put bila toliko gusta. Znala je da se danas morala ušuljati u grad. Zna! Ostavlja nas same u parku, ostavlja nas same na klupi, ostavlja same s drvećem, s fontanom i drži nam leđa. Hladnoću nije morala ponijeti sa sobom, no znala je, mudrica, da ćemo se tako morati priviti bliže jedno drugome. Hladnoća me zebe, ali nije mi hladno. Ne znam da li me grije zvuk fontane ili pogled na njezine akrobacije, njezinu gipkost. Ne znam da li me griju svijetla hotela iz pozadine što su tako romantično prigušena. Ili me ipak griješ ti. Zar je moguće da mit o ljubavi koja grije ipak nije mit? Skeptik u meni, realist, uvijek bi se žustro usprotivio, uvijek bi sa sigurnošću rekao da to nikako nije moguće. Ali opet, sjedim tu, na toj klupi za kojom ću se čitavu budućnost okretati, sa svime što bi ukazivalo na pothlađenost, a toplo mi je, ugodno mi je. Pao sam. Tako malo vremena je bilo potrebno da nasjednem na najstariji trik, najotrovnije čari, najuzavreliju magiju. Pao sam na ljubav.

Nos. Fascinira me tvoj nos. Mogao bih kao dijete u vrtiću nabrajati sve što volim na tebi, sve što mi se sviđa. I morat ću jer ne mogu odoljeti. Tvoje oči, najtoplije su koje sam ikad vidio. Ne razumijem vezu koju mi odašilju, ali vidim da me čitaju, vidim da me vide. Tvoj osmijeh me osvaja svakim novim pokretom, dok se trudiš ubijati tišinu, kao da ne znaš što slijedi. Tvoja kosa, tvoje ruke, uši, tijelo, čak i ova bubuljica koja ti je pobjegla na vratu i koja će ti zadati mnogo briga kad se vratiš doma. Sve je tako prokleto savršeno i ne mogu se oduprijeti tom dojmu. Ali nos. On me najviše fascinira. Tako je nepravilan, tako kvrgast, a opet, tako se uklapa u sliku, i tako nesavršeno čini savršenstvo. Da, očito me je jako pogodilo. Tvoje usne, tako tanašne, a tako slatke, prestale su se micati. Riječi su se sakrile u magli. Samo je neustrašiva tišina ostala. I nije neugodno. Lijepo je.

Uzbuđenje. Svaki trenutak može netko uzmaći magli i pojaviti se pred nama. Trenutak može tako lako biti uništen. Ali neka požuda, uzbuđenje, sve se uzburkalo, dok ti tako dječački zurim u oči. Možda bi najbolje ili bar najlakše bilo samo skrenuti pogled, ali ne mogu. Moje usne vape za tvojima. Tvoje oči odaju da i tvoje žude za mojima. Vrijeme je. Najednom sam hrabar, najednom mogu sve. Kontakt očima je nestao. Ne vide se više ni hotel, ni fontana, ni drveće. Ne vidi se više ni magla. Ne vidi se ništa, ne čuje se više ništa. Osjećam samo tvoje meke usne, lakoću njihovih pokreta i onu toplinu koja se najednom rasplamsala kao da će sunce zapaliti. Vrijeme je stalo i sada znam što znači život.

Borba. Da, borit ću se za ovo do kraja života. Imat ću te, ljubit ću te, voljet ću te. Znam to. Borit ću se i s roditeljima koji će me prokleti sutradan, borit ću se i s ljudima koji će me kamenovati sutradan, borit ću se i sa svijetom koji me naziva pederom, koji me proziva nakazom i međusobno se vrijeđa mojim bistvom. Borit ću se i sa zakonom ako treba, ali ću se izboriti. Svijet ću promijeniti. Za sebe, za tebe. Jer žudim, ljubim i jer volim, i žudjet ću, ljubiti i do posljednjeg daha, voljeti ću….

Zadnje uređivanje otkaz : 12.02.2012. at 14:30.
otkaz is offline