oukej to su dakle tantrumi..
nego, nama se poklopilo to da smo upravo prebolili kozice, evo ima 3 tjedna od pojave prve koze. dakle par tjedana izbjegavanja druge djece, a i par tjedana tetošenja, više pažnje i nježnosti je tražila, više tog je dobila, više popuštanja.. i dobili smo totalno sr*nje.
kako onda negirati da je i to odgoj. valjda je mini odgoj svaki naš postupak iz kojeg onda ona vuče neke zaključke i korigira svoje ponašanje. zato sam otvorila temu o mini odgoju.
ili sljedeća situacija: kad smo u šetnji, ja, mm i ona, (a u zadnje vrijeme smo uglavnom skupa) onda ona malo bi hodala, malo bi se nosila, malo bi jašila mene na ramenima, malo tatu, malo bi se vozila u kolicima. i mi joj to sve možemo omogućiti i ona zna da to može izvoljevati.
od frendice koja je samohrana majka mali zna da mu to neće proći jer se ona sama neće majmunisati s njim pa mali mirno sjedi u kolicima. zasebno ta 2 sluačaja funkcioniraju ok,. al kad zajedno šetamo, naša je ta koja je problematična, razmažena. svakom tko gleda sa strane izgleda tako.
tako i te scene u parku, kako se ja neću osjećati loše kad smo pred (kritičnom) publikom. imala sam osjećaj da je tretiraju ko specijalan slučaj
, onak (
u šali iznesene opaske "joj što ćeš ti biti zafrkana mala", "baš si neka škrtica".."nema mami sjedenja") .
a doma je stvarno normalna. i lijepo priča. a u parku se ponašala ko opsjednuta
2m od mene nešto radi, igra se. i najednom odluči da ja moram doći do nje i to izrazi krikom umjesto kako inače zna na normalan način.
što da radim ako se to nastavi? da ponesem škarnicl za na glavu.