[Dubrovčanin]

U srednjoj Bosni postoji prezime Hrvat i nose ga pretežno muslimani. Načelnik Sektora kriminalističke policije Vrhbosanske županije (Kantona Sarajevo) Džafer Hrvat. Novobošnjački nacionalisti tvrde da u Bosni nema Srba ni Hrvata, nego su sve to Bošnjaci različitih vjerskih svjetonazora. Hrvatski, pak, nacionalisti tvrde da su sve do Drine Hrvati različitih vjerskih svjetonazora. Možda su zapravo velika većina hrvatskih branitelja bili Srbi. Srpski nacionalisti tvrde da gotovo svi mi uopće nismo Hrvati nego smo svi mi zapravo Srbi. Svi su štokavci Srbi, kajkavci su Slovenci, sam čakavci su Hrvati. Samo je čakavski hrvatski jezik. Štokavski je isključivo srpski jezik. Postoje samo Srbi pravoslavni kršćani, Srbi katolici, Srbi muslimani, Srbi ateisti i ostali Srbi.

Turobna je istina od koje se ne može pobjeći da su Hrvati i Srbi dva potpuno ista naroda. Isti jezik, ista imena i prezimena, podudarni do isti običaji (gusle, bećarac). Toliko su pljunuti da je gotovo nemoguće definirati što je uopće razlika. Nameće se konfesionalna razlika katoličanstvo-pravoslavno kršćanstvo (to čak nije ni vjerska razlika, pošto su to tek dvije konfesije iste vjere) kao jedina iz koje proistječu sve ostale razlike. Međutim, gledamo li kroz to razliku javljaju se dvije nerješive zagonetke. Prvo, što onda s onima koji nisu vjernici i ne vjeruju u Boga? Što s ateistima? Koja je razlika između Hrvata ateista i Srbina ateista? Isti jezik, isto ime i prezime, ateizmom izbrišemo konfesionalnu razliku katoličanstvo-pravoslavno kršćanstvo, koja razlika ostane? Drugo, što onda s razdobljem prije pokrštenja? Hrvati i Srbi su bili dva različita naroda i dok nisu ni znali za Isusa i Mariju nego su štivali Peruna, Velesa, Svetovida, Svaroga i društvo. Iste slavnske bogove. Po čemu su se onda razlikovali kad nije bilo ni jezične ni vjerske ni konfesionalne razlike?

Kad pogledate Hrvate i Srbe koji su se međusobno klali i bacali u jame u zaleđu Dubrovačkoga primorja, u Popovu polju, vidite da su oni sasvim isti. Identični, pljunuti. Govor i naglasak su im identični. Prezimena su im identična. Tu selo u kojem su Lakići Hrvati katolici, tamo selo u kojem su Lakići Srbi pravoslavni kršćani. Tu selo Miloševića katolika, tamo Miloševića pravoslavnih kršćana. I jedni i drugi gusle sviraju. Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci i Jugoslaveni su etnogenetski jedan te isti narod istog jezika i podrijetla umjetno razdvojen po vjerskoj i svjetonazorskoj osnovi. Sukob je više klanovski nego etnički. Imaš jedno pleme sjevernoameričkih domorodaca. Jednom klanu plemena totem je bizon, drugome jelen, trećemu orao. Onda se oni međusobno pokolju kako bi dokazali čiji je zaštitnik najjači. Tako su Hrvati, Srbi i Bošnjaci više tri klana istog naroda nego tri različita naroda.

Crnogorci su u Konavlima 1991. opljačkali svoje rođake, prezimenjake. Činjenica je da su prezimena u Konavlima identična prezimenima usred Crne Gore. Po dubrovačkom kraju, osobito u Konavlima, ima ljutih Hrvata katolika koji nose čista srpska prezimena. Jednom sam u osnovnoj zafrkavao jednog Milutinovića da je Srbin podrijetlom, a on me opalio šakom u glavu. Sasvim je uvjeren da je Hrvat, a preziva se Milutinović. Po dubrovačkom kraju naći ćete Hrvate koji se prezivaju Miljanić (nikšićki guslar Milomir), Miljanović (srbijanska novinarka Jovana), Miletić (vrgorački junak Rade podrijetlom iz Crne Gore), Jokić (crnogorski vaterpolist Predrag), Joković, Rajković, Milutinović, Mitrović, Milošević (kraj makete jednog broda u dubrovačkom Pomorskom muzeju stoji natpis "darovao Slobodan Milošević iz Zatona 1989."), Obradović, Bošković, Jović, Jovanović, Lazarević, Marković, Kraljević, Vuković, Marić, Mikulić, Knežević (crnogorski junak Joksim), Korda (tri hiljade guste brade, a pred njima Korda Rade), Vuletić (i viteza za boja krvava, s ravne Zete Vuletića Sava), Elezović (dužnosnik u Vladi Republike Srpske Momčilo), Mišić (Tihomir), Ilić (Werner), Radanović (zapovjednik IX. Bojne HOS-a Rafael vitez Boban Josip), Aleksić (ustaški general Josip), Živković, Nikolić, Ivanović, Martinović, Simović, Matković, Pavlović (Pavloviću srpski sine, ti si vođa omladine, kod tebe se svako javlja, ti si vođa Pomoravlja), Stanišić (ide vojska od Nikšića, odred Baja Stanišića), Mirosavljević, Miljević, Milić, Perković, Perović, Đurković, Đurović, Popović, Radović itd.

Velika je šteta što smo mi ratovali s narodom od kojega se gotovo uopće ne razlikujemo. Rat puno gubi na draži kad zaraćene strane govore istim jezikom. Što nismo ratovali s nekim potpuno drukčijim narodom od kojega se može lako diferencirati i ograditi, koji govori potpuno drukčijim jezikom? Što nismo ratovali s Mađarima? To bi bilo ono pravo. Mogao bi bez ikakvih teškoća prepoznati tko je tko. Da smo ratovali s Mađarima, u ratu pregovarati i poslije se po portalima svađati s neprijateljem mogli bi samo oni koji izvrsno poznaju engleski. Neprijateljska vojska ne bi bacala letke jer nitko ne bi mogao odgonetnuti što na njima piše. Kad bi te neprijateljski vojnik zarobio, ne bi te mogao ispitati jer te ne bi ništa razumio. Mogao bi mu slagati da ne govoriš engleski i on ne bi mogao ništa izvući od tebe. Nakn rata nitko ne bi slušao neprijateljske pjesme jer ne bi vidio smisla slušati nešto što uopće ne razumije. Mogao bi reći da ne želiš čuti u Hrvatskoj mađarski jezik i mađarsku pjesmu. Ne možeš reći da ne želiš čuti srpski jezik kad je identičan hrvatskom, a onda i izvođač pjesme na istom jeziku ne predstavlja veliku razliku. Isti jezik veliki je teret, zbog toga ne možemo pobjeći od Srba, Bošnjaka, Crnogoraca i Jugoslavena jer je očita činjenica da smo isti.