|
...
Nekada sam volio sutone i noći,
do umora tužne jesenske pejsaže
i od sveg, što ljudi na tom svijetu traže,
želio sam samo život u samoći.
Nekada sam držao, da je tek veselje
onda pravo, kada ne želi se išta
jedne noći tako nestati u ništa
bez ijednog krika i bez jedne želje.
Ja tad nisam shvaćo misterij veselja
zašto Bog nam tek ga naslutiti dao
i ja nijesam htio - ne, ja nijesam znao
ne željeti ništa, da je i to želja...
Nekada sam volio sutone i noći,
do umora tužne jesenske pejsaže
i od sveg, što ljudi na tom svijetu traže,
želio sam samo život u samoći...
Đuro Sudeta
|