JFF, sad mi je je jasno čemu služe oni plastični zatvarači za kuhinjske elemente, zaštita od djece...
S prvim sinom sam posložila kuhinju, i cijeli stan zapravo, tako da mi dolje stoji samo plastika i ostalo što on smije. I nisu nam trebali. Ni mlađem ne ograničavam pristup ničemu, ali evo, on si uspije svaki dan pričepiti prstiće, što stariji nikad nije... Možda ću i ja razmisliti o blokadi kuhinjskih ladica.
Nuklea, i ja se sjećam točno toga osjećaja odgovornosti od najranijih dana. Straha od majčine smrti i osjećaja da joj moram pomoći jer ona tako puno radi. Osjećaja da zaštitim braću. Očaja ako nešto pogriješim. Sjećam se srama i tereta krivnje kad sam se popišala u gaće u vrtićkoj dobi. Rušio mi se svijet kada bih dobila -5. I empatija, da. Kako mi se plakalo kad bih vidjela jednu curicu koja je knjige nosila u vrećici jer nije imala torbu. Ovo s ocjenama me malo popustilo tek na faksu, a sa samokritičnošću i pretjeranom brigom se borim još i danas. Unatoč tome ne mislim da nemam samopuzdanja. Mislim da ga imam taman, u najboljoj mjeri, ni previše ni premalo.
Možda se bezveze čudim, a ne prepoznajem samu sebe u svom djetetu.
Bilo bi bolje da je naslijedio malo očeve ležernosti i lakoće.
S tim da moj sin ne iskazuje empatiju. Možda je u sebi osjeća, ali reakcija nije primjerena. Kad netko plače ili se smije, njemu je svejedno. Jedino je problem ako je on uzrok tog ponašanja. Ali to što je netko tužan zbog nečeg drugog, nije njegov problem. Navodno se empatija razvija do 7. godine, i još je rano očekivati ju od njega.
Ne znam, totalno sam zbunjena i brinem kako će on dalje.... Radije bih imala divljaka.
