Dobro, malo sam se šalio u vezi onoga zašto neki shvaćaju ozbiljno Minosa... budući da je možda to nekome i promaklo, mislim da bi sada bilo dobro pojasniti što je paradox.
Paradox nastaje kada jedna tvdnja na kraju ispada da znači upravo obrnuto od onoga što je prvotno značila (pa je onda njeno značenje "paradoksalno")
Ako kažemo da je istina da nema istine, iz toga proizlazi da ni to nije istina pa prema tome da nije istina da nema istine. Dakle paradoks je u tome da naša prvotna tvdnja znači nešto upravo obrnuto od njenog prvotnog značenja.
Kako je moguće da jedna tvrdnja znači upravo obrnuto od onoga što je (naizgled) značila?
Odgovor je očit, ta tvrdnja je već bila proturječna u sebi.
Dakle već je u sebi sadržavala neku neispravnost, u ovom slučaju da je istina isto što i neistina.
To je isto kao da se kaže da crno jeste bijelo. Jedina razlika je u tome što međusobna isključivost pojmova crno i bijelo nije semantički toliko automatski implicirana kao kod implicitne isključivosti pojmova istine i neistine.
Postoje naizgled "neodlučivi" paradoksi. Npr. rečenica: "ova rečenica nije istinita".
Ako ne bi bila istinita onda bi bilo neistinito da je neistinita, a ako je neistinito da je neistinita onda je istinita itd.
Ovdje je pak očito da se tvrdnje vrte u krug zato što love nešto što ne postoji, a to je sadržaj rečenice.
Zapravo u toj rečenici imamo dva elementa koji stvaraju paradoks.
Prvi element je da kao takva predstavlja neku tvrdnju za koju se implicira da je istinita. Ta tvrdnja je sama rečenica koja tvrdi da je istina da nije istinita.
Dakle kao u prethodnom slučaju imamo proturječnost u samoj premisi, pa nije dakle čudno da je zaključak da ona znači nešto sasvim suprotno.
Međutim dok je prvi primjer imao semantički sadržaj, govorio je o "nečemu" izvan same tvrdnje, a to je bila "istina" kao takva, njeno postojanje "negdje tamo" izvan same tvrdnje, u ovom slučaju toga nema.
Ako se kaže: "ova rečenica je neistinita", osim prvotne proturječnosti iskaza, imamo i autoreferentnost kaja čini tu rečenicu semantički praznom. Dakle taj iskaz se već na početku vrti sam u sebi, pa se nastavlja vrtiti i kada se nastoji logički razviti.
Iz ovoga se nameće zaključak: "kakav prvotni iskaz, takav daljnji tok logičkog elaboriranja".
Ako je prvotna tvrdnja več na početku proturječna, onda će daljnjim logičkim zaključivanjem, ta proturječnost izaći na vidjelo kao "paradoks" da je značila nešto suprotno od onoga što se činilo. Ako je još k tome i autoreferentna, tj. vrti se sama u sebi ne odnoseći se na ništa izvan nje same, tada će se i daljnji tok logičkog zaključivanja vrtjeti u sebi jer je on samo odraz autoreferentne prirode prve tvrdnje koja u sebi implicira beskonačnu petlju proturječja.
Dakle tzv. paradoksi nam ne govore puno o stvarnosti, oni nam samo govore o tome da je moguće napraviti tvrdnju koja je proturječna samoj sebi, pa će se logičkim razvijanjem te tvrdnje ta proturječnost izaći na vidjelo.
Moguće je napraviti i tvrdnju koja ne znači ništa, koja je autoreferentna, koja nema sadržaj u vezi sa istinitošću ili neistinitošću (jer istinitost ili neistinitost iskaza uvijek predstavljaju korespondenciju ili nekorespondenciju s nekom stvarnošću izvan tog iskaza i koju taj iskaz opisuje). Tada će se logičko elaboriranje implikacija te tvrdnje vrtjeti u krug kao što se ona sama vrti u krug nošena međusobnim beskonačmim isključivanjem pojma istinitosti i neistinitosti koji već postoje kao proturječnost u prvotnoj tvrdnji.
Što ovo znači? Znači da je problem logičkih paradoksa semantički a ne logički problem.
Jer ako smo u prvoj tvrdnji izrekli nešto što u sebi već sadrži proturječnost (crno je bijelo, istina je neistina), to znači da nismo uzeli u obzir značenje sadržano u tvrdnji, a koje je već proturječno. Ako smo pak još i dizajnirali tvrdnju bez sadržaja, tvrdnju koja je semantički besmislena i predstavlja puku autoreferentnu sintaksu, onda se ne trebamo čuditi da logika samo amplificira i razvija tu prvotnu semantičku grešku.
Nije greška u logici, greška je u nepovezivanju logike sa semantikom, što dopušta uporabu iskaza koji, imajući proturječno, besmisleno ili nepostojeće značenje, dovode do manifestiranja te prvotne neispravnosti u daljnjem toku logičkog postupka.
Paradoksi su dakle signali, detektori semantičke greške koja je učinjena već na početku.
Logički postupak mehanički elaborira, razvija semantički sadržaj. Logika je u biti mehanička semantika, koja dobro funkcionira samo dok ne izgubi iz vida svoju esencijalno sematičku prirodu.
Prvi preduvjet dobrog funkcioniranja logike jeste ispravno semantičko definiranje istine i neistine, a jedina ispravna definicija jeste korespondiranje ili nekorespondiranje semantičkog sadržaja nekog iskaza sa nekom stvarnošću izvan tog iskaza i koji taj iskaz opisuje.
|