Quote:
red_loptica kaže:
Citan ovo vec neki put i lakse je kad vidim nisan jedina kojoj je tako...Ja vec danima nista ne radin,vrhunac je ako uspijen otici na posao,dodem natrag i oden leci  tako stalno,popijem tabl.za smirenje,ne tresem se i slicno no sto mi sve vrijedi kad nista ne mogu napraviti,ne iden ni na posao cak(ne zato sto ne zelin,stvarno zelin,vise od icega,ali jednostavno ne mogu,lezin u krevetu i mislim sta cu reci i zasto necu doci...draze mi je da misle da san lijena nego da znaju sta je stvarno  )Svaki dan se nadan da ce prestati,da ce sutra biti drugacije,i nikako...samo se nadan da nece biti jos gore,ako je to uopce moguce  |
Kao da sebe slušam, tj. čitam....
Prvo sam počela piti anksiolitike na svoju ruku, oni su jedno vrijeme ubijali moju nesanicu, ali tijelo se naviklo, osjećaj depresije postao još gori, suicidalne ideje se javile, konstantno, nisam bila u stanju otuširati se, a kamoli ići van iz kuće.
Nije da te plašim, ali MOŽE biti JOŠ GORE, itekako, kad se nađeš na hitnoj, razrezanih podlaktica, u pola 5 ujutro, pa te onda posjednu u invalidska kolica i odvode te na psihijatrijski, gdje oko tebe bauljaju polusvjesne pacijentice....može gore, zato, nemoj čekati da ti se dogodi gore navedeno, meni se dogodilo...
