|
Senadice, nisam odlučio ne piti lijekove, jednostavno sam ih zaboravio popiti. I da ih nisam išao prebrojati neki dan ne bi ni znao da sam zaboravio. Tablete su toliko dugo sastavni dio mog života da više ne obraćam pažnju na njih kao nekad kad sam grozničavo križao dane u kalendaru i molio Boga da što prije prodjeluju.
Ljupka je jučer završila u bolnici. Krvarenje. Opasnost od spontanog. Opet. Priča koju smo već proživjeli, samo ovoga puta ranije primjetili opasnosti. Njen lijećnik smatra da je najbolje da nekoliko dana preleži na odjelu, rade sve što je u njihovoj moći da beba preživi. Zahvalan sam što imam još toliko zdravog razuma da joj ovih dana ni ponašanjem ni riječima nisam dao do znanja što se sa mnom događa jer se bojim što bi tek onda bilo. Njoj sam potreban ja, treba joj netko da bude jak, ovog puta da netko jak bude drugi a ne ona sama.
Stupio u kontakt s doktoricom Predložila mi je da par dana prepolovim dozu a onda postupno vratim na staro i da uzmem anksiolitik koji smo pokušali izbaciti.
Sad me više nego ikad strah neuspjeha. Zabrljavanja. Strah me uopće i udahnuti da ne napravim krivi korak.
__________________
I think my eyes are getting better. Instead of a big dark blur, I see a big light blur.
|