Quote:
|
hela kaže:
Evo jos da vam samo kazem da sam i ja isto tako prije 5 godina (sada mi je 29) iskusila svoj prvi panicni napad. Bila sam 6 mjeseci u stanju uzasne tjeskobe koja je rezultirala strahom od svega. Na kraju cak i od vlastitih misli, pa i od straha. Nisam se nikome obratila za pomoc, pomogla sam sama sebi (bar sam mislila da jesam). I neko vrijeme je bilo kao "sve u redu". Ali me onda opalila agorafobija koju nisam mogla nikako rijesiti. Konacno sam se nakon 2 godine borbe javila psihijatru. Kako nasi ambulantni psihijatri nemaju bas previse vremena za kvalitetnu psihoterapiju obratila sam se frendu za kojeg sam znala da je psihoterapeut. On me uputio svom kolegi koji je napravio cuda. Stvarno se osjecam puno bolje... Nadam se da ce ovo moje iskustvo pomoci nekome tko procita jer... najteže je bilo potražiti pomoć kad mi se to dogodilo. Panika me hvatala pri samoj pomisli da odem psihijatru. To bi bila potvrda da sam luda, a naravno ja sam se bojala da ludim (poznato zar ne?)  A trebala sam odmah otici, a ne ovako godinama se muciti. Vec bi vjerovatno odavno rijesila neke stvari. A dobro valjda je bolje ikad nego nikad.... pozdrav. |
Odlično je što si, ipak, unatoč svim predrasudama, unutarnjim borbama sama sa sobom i tabuima, potražila pomoć.
Nikad nije kasno, važno je shvatiti da probleme ne možemo riješiti sami, pa čak i one najjednostavnije, komentiramo s prijateljima/cama.
I , ovdje si objasnila, na jednostavan način, ono što sam ja pokušavala pa bila napadana: imaš frenda psihijatra, koji te nije liječio, već uputio kolegi.
To je, između ostalog, ona subjektivnost -
objektivnost terapeuta o kojoj sam puno pisala.
A na loše terapeute gotovo je besmisleno trošiti i vrijeme i riječi, osim ako nekoga želimo
upozoriti na osobna loša iskustva.
U svakom slučaju, želim ti puuuno uspjeha, i , sigurna sam da će ti se stanje poboljšavati.
I nemoj se obeshrabriti ako ponekad, terapija "zastane".
Ili, padneš, povremeno!
Svi, baš svi imamo svoje uspone i padove.
Veeliiki pozdrav!
