[..angie..]

Evo kopiram jedan od svojih postova, da sad ne pisem ponovo..


Ovako, ja imam bolove u doljnjem dijelu trbuha, sa desne strane 4 godine. DA dobro ste procitali 4 GODINE.
Boli me uslijed bilo kakvog veceg napora.
Pod veci napor cu navest primjer.
8 godina sam radila u ugostiteljstvu, teske gajbe itd.
Plakala bolje receno vristala od bolova na poslu, hvala Bogu imala sam dobrog gazdu koji je shvacao patnju, i mogla sam kada vise nisam mogla raditi od bolova otici doma, ili ako ne zelim, barem u podrum da se izvristim i isplacem u miru.
Mozda sam bila blaga u opisivanju, ali vristala je najblaze sto mogu reci.

Ne smijem trcati, setati se duze, kupovati u nekom vecem ducanu, rolati, hodati opcenito vise od kojih 50-tak metara u komadu, jer me odmah pocne boliti.
Mislim ja to sve mogu, ali znam sto slijedi..
Mogu reci da sam sebelo ogranicena na neke stvari.
Imam inace auto s kojim putujem na posao koji je prije 7 dana riknuo, i ja sam morala 5 dana ici pjeske na posao.
Zvuci umisljeno, ali vjerujte mi da ste u komi cim znate da ce vas boljeti na poslu, a ne mozete nista.

Bubrezi, papa test, krv, urin, kraljeznica, jetra, zuc, slezena, slijepo crijevo, gastroskopija, dinamicka scintigrafija, ultrazvuk.
I jos mnogo tih pregleda, koji nista nisu mogli otkriti.

Jesam li spomenula da sam probala sa 7 tableta koje se upotrebljavaju za bolove u kicmi ili zbog bubrega, i jos ni sama ne znam broj ovih obicnih tableta protiv bolova. Najironicnije je sto mi nista ne pomaze. NISTA. Kada pocne boliti, mogu se samo povuci u svoj svijet i moliti Boga da prestane sto prije (zamislite kako mi je kad radim), a bol nikada ne traje "samo" pola sata..

Rijetko, ali dovoljno puta me zna poceti boliti dok spavam, probude me bolovi, a ja jecam u krevetu, po par sati, i dizem se ujutro kronicno neispavana, sa istim bolovima, i spremam na posao, moleci se da prestane.

Nitko ne zna sto mi je, imam 24 godine, a osjecam se da moj zivot polako zavrsava, jer me je to psihicki i fizicki pokopalo.

Izgubila sam nadu, nadu da cu biti dobro.

Sve bi dala da mogu raditi, da mogu trcati, i da jedina bol koju bi osjecala bude muskofiber od traninga.
Ja koja sam oduvijek bila sportski tip, vise se nebi smijela uopce kretati.
To smatram cistim ubojstvom.
Ako zelis covjeka pokopati, uzmi mu ono sto najvise voli.

To se meni desava skoro svaki dan, a ja lagano kopnim.

Pregledi kostaju, svaki pregled.
A ja ne mogu niti zaraditi sa strane (imam jako lijepu placu kojom ne mogu osnovne troskove pokriti, a kamoli lijecenje i preglede)

Samo sam htjela reci da nisi jedina.
Malo sam skrenula sa teme..