Posuđujete li šalicu šećera, jaje, mobitel za poziv?
Posteljinu, veliki lonac za filanu papriku?
Kosite li travu susjedima dok su na odmoru?
Čuvate im ljubimce?
Gdje je granica dobrosusjedske/ poznaničke dobrote?
Evo zašto to pitam:
Prije koji dan mom bratu su došli potencijalni stanari u stan.
Brata nije bilo, kao i obično, pa sam se njima pristojno, osmjehujući se bavila ja.
Nakon godina iskustva rada s ljudima svakakvih profila, razvio mi se "osjet".
Znala sam da će uzeti stan.
Jer ga neće moći plaćati
Došli su autobusom, obitelj od njih četvoro.
Djeca od 14 i 11 god.
Kapara za stan je bila 500kn, pa su morali opet autobusom do bankomata po novac.
A bilo je vruće.
Žena me znakovito pogledala u datom trenutku, vrlo jasno očekujući od mene da joj ponudim da djeca pričekaju u stanu dok oni odu do bankomata.
No ja sam znala da je to dvosatan posao, a ja imam svoj život i obveze i naredna dva sata mi se nije bavilo tuđom djecom i odgađalo svoj raspored.
Nisam rekla ništa, pa je onda odkomentirala s: "Idemo djeco, to vam je život".
Nakon 15 minuta u stan ulaze njena djeca i sjedaju na kauč.
Scena kao iz filmova. Ja ih u šoku gledam.
"Mama je rekla da tu pričekamo dok se oni ne vrate".
Ma divno. Krasno. Baš me oduševila ta njena nimalo nasrtljiva ideja.
Djeca su se kod mene otuširala i nešto usputno pojela. Pa gladna su, što ću s njima.
Roditelji su se vratili s 400kn kapare(rečeno im je 500).
I meni se aktivirao protuparazitski sustav.
To je onaj kada osjetite da će vas netko koristiti koliko god može, dopustite li mu.
Došli su u stan jučer.
Taj prvi dan su došli do mene pet puta.
Odmah, na prvu, kada su tražili da im dam posteljinu, "dok se ne snađu", rekoh "Oprostite, ali ja vam nisam stanodavac. Ja sam ovdje samo stanar. Ako vam nešto treba ili nedostaje u stanu, zovite mog brata, pa će on to rješavati dalje- putem mene ili nekog drugog".
Je li ih to spriječilo u dolaženju? Nije.
Došli su nakon pet minuta pitati da im posudim veliki lonac, jer mama radi filanu papriku.
Nakon sat vremena su pitali što da rade s nekim japankama u stanu koje su ostale.
Pa su došli pitati čiji je Monopoly- a STAN NIJE MOJ, zaboga, pa što ja znam?
I na sve su redom dobivali isti odgovor: "Zovite brata i ne znam".
Danas je dijete došlo kucati i reče: "Moram se javiti mami".
Dam mu mobitel, pita mamu gdje je i kada će doći.
Dakle, ništa ne gori, nitko nije ozljeđen, samo eto... treba se javiti, pa je došao to napraviti mojim mobitelom, a vjerujem da to planira prakticirati svakodnevno.
A ja nemam srca reći djetetu da mu neću dati mobitel da se javi mami, jer nije ništa hitno i da ja planiram njima biti na raspolaganju samo kada se dogodi požar u stanu, ili netko treba na hitnu, a ne za svaku sitnicu koja im ustreba.
Ne mogu se, očito, dovoljno kvalitetno i odrješito ograditi, a nisam dovoljno draga i dobra da se ne ograđujem.
Na kraju krajeva, ženi treba posteljina, lonac, koji poziv na mobitelu... ništa strašno, sve što bih ja sigurno napravila rado da mi nije ostavila svoju djecu onda kada joj je bilo jasno da ja to nisam spremna napraviti.
I kada mi se aktivirao sustav zaštite.
No dobro... jesam li zločesta ili sam u pravu?
Gdje su vaše granice?