|
U filmovima o superjunacima uvijek postoji čvrsta narativna struktura: junak želi ostvariti svoj cilj uz pomoć svoga pomoćnika, boreći se protiv negativca koji utjelovljuje zlo, a u priču je upetljana i njegova potencijalna djevojka (love interest) i mudrac, guru koji ga usmjerava. Takva struktura dosta podsjeća na bajku, u kojoj su isto tako zacrtane funkcije i likovi, a iz bajke u bajku mijenja se sadržaj i dolazi do različitih kombinacija mogućih funkcija. Možemo reći da u velikom broju narativa postoje takve podudarnosti i da se filmovi o superherojima oslanjaju na spomenutu shemu. I u nju je uvijek upisana i borba između dobra i zla, što je logično, jer bez nje nemamo priču.
Na stranu struktura, odnos dobra i zla je zanimljivo psihološko pitanje. Povežimo to sa zrcalnim likovima i podvojenošću lika. Dr. Jekyll i Mr. Hyde, klasičan primjer. Dobro i zlo, junak i antijunak najčešće su dvije strane iste kovanice, dva aspekta jednoga lika, od kojih je onaj loš - potisnuti dio njega samoga. Mislim da to govori o nama: gledajući filmove s takvim likovima, mi smo u doticaju s mračnim i potisnutim dijelom sebe koji se manifestira u likovima negativaca. Nije čudno što dosta ljudi obožava negativce jer nam film, osobito blockbusteri, eskapistički kakvi jesu, otvaraju mogućnost za bezazlenu i sigurnu fantaziju. S druge strane, protagonisti, superheroji, idealizirana su verzija nas samih i isto fantazija, samo drugačija. Pobjeda dobra nad zlom je fantazija o zadovoljenoj pravdi, svijetu u kojemu sve ispadne u redu, svojevrsna eskapistička utjeha. Rekla bih da je podvojenost nas samih kao ljudskih bića u osnovi takve karakterizacije likova na filmu.
__________________
čisto protuslovlje
|