Moj otac mene je poljubio samo tri puta u životu:
- kad sam maturirala (do zadnjeg dana je vikao da sam propalica i da nikad ništa od mene - što je glupo jer sam bila odlikašica cijelu osnovnu školu, a srednju vrlo dobra u vrlo jakom usmjerenju, danas imam diplomu);
- kad sam na svoj rođendan dovela prvi puta dečka kući na ručak (valjda ga je bilo sram da mi ne čestita rođendan pred njim, inače, tada sam već bila zaposlena i spremali smo se vjenčati);
- kad sam se udavala (valjda ga je bilo sram pred drugim ljudima).
Mama kaže da je i mene i sestru mazio i pazio samo dok smo bile bebe, mi se niti jedna ne sjećamo ama baš ničega što bi se zvalo nježnost.
Na žalost, u životu nam je osim nedostaka nježnosti, priuštio i mnogo drugih vrlo ružnih i traumatičnih iskustava zbog kojih sam danas puno veća aždaja svom mužu nego što bih bila da sam odrastala uz normalnog muškarca u svojoj obitelji. Iskreno, ne znam kako sam se uopće i uspjela udati...
Sorry na upadanju, nisam tata ali možda se neki od muških jedinki zamisle kad im kažem da mi je najgore u životu bilo (i još uvijek mi je) što sam svog oca uglavnom mrzila ili sažaljevala i što mi je muka jer ne znam šta ću osjećati kad on jednog dana umre. On danas ima petero unučadi, kako je bio loš otac, tako je isto i loš djed, bolje da mu se djeca sklanjaju s puta...
Bilo je godina kada mi je najdraže sanjarenje bilo da mi mama priznaje kako on ustvari nije moj pravi otac i kako je moj tata ustvari neko drugi...
I da, ne sjećam se da sam ga ikada zvala tata...
