Pogledaj jedan post
Old 18.11.2012., 17:31   #49
Quote:
Stup društva kaže: Pogledaj post
Lijepo si to rekla. Samo dvojim da li to sjećanje može biti lakše. Oslobađanje generala neposredno pred obljetnicu pada Vukovara je sigurno i vukovarskim braniteljima, kao i svima nama donijelo puno radosti, ali ne vjerujem da će njima ikada sjećanje na te dane biti lakše. Ja nisam bio vukovarski branitelj, pa i dan danas ne mogu gledati prizore pada Vukovara na snimkama ili slušati zadnja izvješća Siniše Glavaševića. Jednostavno ne mogu. I poslije svih ovih godina nije nimalo lakše. I nisam jedini kojeg preplavi mješavina tuge, bijesa, osjećaja nemoći, pa i grižnje savjesti što nismo učinili, čisto kao pojedinci, dovoljno za Vukovar i te ljude koji su prolazili kroz pakao.

I svi mi koji smo svjedoci tih dana sjećamo ih se kao da su jučer bili. Svakog detalja. Sjećamo se točno gdje smo bili i što smo radili kad je do nas došla vijest o padu herojskog grada. I potpuno su svježa sjećanja na taj osjećaj nevjerice i šoka kad smo čuli strašnu vijest. Znali smo mi da je pad Vukovara pitanje dana, pa i sati, ali ipak smo se nadali i molili. Nadali smo se da će se neko čudo dogoditi. Da će Vukovaru u zadnji čas doći pomoć. Da ćemo mi dobiti naredbu da krenemo u proboj i pomognemo Vukovaru. Znali smo da to nije realno, ali ipak smo se nadali. A onda je i ta nada umrla. To je strašan osjećaj.

Ostao je samo užas i beznađe. Osjećaj potpunog poraza. I strah (nažalost, pokazao se opravdan) za sudbinu tih ljudi. Jer tijekom ta tri mjeseca, Vukovarci, nama potpuno nepoznati ljudi, su nam postali kao članovi obitelji. Slušali smo svaki dan izvješća, strepili nad njima, divili smo se njihovoj hrabrosti i ustrajnosti, veselili se njihovim uspjesima i tugovali nad njihovim patnjama. Vukovar i njegovi branitelji je postali dio svih nas. Naš uzor i ponos. Njihovo herojstvo je svima nama davalo snage i činilo nas boljim ljudima.

A onda je sve nestalo. A kada smo na "srpskoj" televiziji Baranja prvi puta vidjeli snimke ulaska okupatora u grad užasnuli smo se. Navikli smo bili i mi na granatiranje, pucnjavu, krv i smrt. To je bila i naša svakodnevica. Ali tek smo tada vidjeli što je pravi pakao, svu težinu borbi i razaranja grada-heroja. Strašno i nepodnošljivo je bilo gledati uplakana lica djece i žena koji su u koloni napuštali razoreni grad. Bez muškaraca. Znali smo što to znači. Znali smo što znači odvratna "pjesma" četnika o Hrvatima i salati.

I kao da je jučer bilo se sjećam te atmosfere potištenosti, straha i tuge koja je zavladala u gradu, među vojnicima i civilima. Osijek se u nekoliko dana ispraznio. Žene i djeca, starci a nažalost i dio muškaraca su uglavnom otišli iz grada jer smo vjerovali da smo sada mi na redu. Da vukovarska kalvarija sada čeka nas. A nas, najviše, petnaestak tisuća koji smo ostali, vojnika i civila, muškaraca i žena, smo se tada zarekli da živi iz grada ne idemo. Da ćemo se boriti do samog kraja i pokazati dostojni naše braće i sestara iz herojskog Vukovara. Zaista ne znam da li bismo se toga mogli držati. Da li bismo zaista bili hrabri kao branitelji Vukovara da smo došli u njihovu situaciju, ali tada smo tako i mislili.

Srećom, pokazalo se da herojstvo Vukovaraca nije bilo uzaludno. Agresor više nije, poslije krvave vukovarske epopeje imao ni hrabrosti ni volje, a ni snage istom snagom i bijesom obrušiti se i na nas. Istina čekalo nas je još teških i tragičnih dana. Palo je Ernestinovo, palo je, poslije 5 mjeseci, i herojsko Laslovo. Srećom, preživjeli branitelji i civili su se uspjeli kroz kukuruze probiti do Ivanovca i naših položaja, pa se nije ponovio Vukovar i Ovčara. Pao je ubrzo i slabo branjeni Antunovac, kao zadnje mjesto u Hrvatskoj koje su jugočetnici uspjeli osvojiti. Nekoliko jugočetnika je na druge položaje Hrvatske vojske je uspješno odbijeno, a onda su uslijedile prve ofenzivne i pobjedničke akcije Hrvatske vojske u Zapadnoj Slavoniji. Četnici su odbačeni od Drave prema jugu, Podravska magistrala, naša jedina veza s ostatkom Hrvatske je osigurana i Osijek je spašen od potpunog okruženja i blokade.

I iako su pred nama bili još mjeseci granatiranja i pucnjave, stotine mrtvih i ranjenih, brojni pogrebi suboraca, znali smo tada, nešto prije Božića 1991.da više ne možemo biti poraženi. Znali smo da zvijer više nije silovita i bijesna, nego iscrpljena, ranjena i uplašena. Okupatorska zvijer je počela umirati. A znali smo i kome to možemo zahvaliti. Herojima Vukovara koji su svojom hrabrošću i svojim životima toliko iscrpili, osakatili agresora i uništili mu moral i tako obranili i nas i cijelu Hrvatsku.

Svašta se poslije događalo. Hrvatska je ubrzo međunarodno priznata, uslijedile su akcije "Maslenica" i druge. Sjećamo se velike razmjene zarobljenika kod Nemetina kad smo dočekali našu izmučenu braću i suborce koja su prolazila kroz pakao Stajićeva i ostalih srpskih logora. Doživjeli smo s "Bljeskom" i "Olujom" istinske dane ponosa i slave. Nažalost svjedočimo i brojnim pokušajima kriminaliziranja Domovinskog rata i branitelja, koje danas mnogi pokušavaju omalovažiti i pokazati kao parazite i profitere. Doživjeli smo evo, neki dan konačno i malo radosti i pravde oslobođenjem i povratkom kući generala Gotovine i Markača.

A sve to vrijeme govorimo o Vukovaru. Nismo ga zaboravili. Sjećamo ga se s ponosom i poštovanjem. Međutim, kada dođe ovo doba godine, obljetnica pada herojskog grada, obljetnice četničkih pokolja na Ovčari, "Veleprometu" i druginm stratištima, tada u meni nekako nestaje i ponos i zadovoljstvo što smo izborili svoju neovisnu državu. Jer kad na televiziji krenu prigodne emisije, kad vidim prizore tog užasa, kolone žena i djece koje napuštaju grad, kad odjekne glas Siniše Glavaševiča i neljudsko urlikanje četnika o "salati", nekako se vrati onaj osjećaj poraza, tuge, beznađa, bijesa i praznine. I nije ništa lakše poslije svih ovih godina. Ništa nije izblijedilo.

I dok palim svijeću na prozoru, ne mogu se ne zapitati jesmo li mogli i trebali učiniti više? Jesam li ja trebao učiniti više. Vukovarski heroji su sve učinili za nas, jesam li trebao tada biti s njima negdje na Mitnici, u Borovu naselju, Lužcu, Bogdanovcima? Branili smo svoje gradove, Osijek, Vinkovce, Slavonski Brod, ali ne mogu se oteti dojmu da smo ipak morali, koliko god malobrojni i slabo naoružani, pokušati još jedan proboj za spas Vukovara. Možda to i nije razumno, možda se učinilo najbolje i jedino moguće što se moglo, ali kad se sjetim tih dana, razum počinje odstupati i naviru samo emocije.

I mnogi branitelji s kojima sam o tome razgovarao dijele te osjećaje i dvojbe. Jesmo li mogli i morali učiniti više. I s tim ćemo morati živjeti ostatak života. Svi osim Vukovarskih heroja. Oni su izdržali i učinili sve što je ljudski bilo moguće. Pa i puno više od toga. Zato, nemojmo pokušati razumjeti što oni na ovaj dan osjećaju i kako razmišljaju, jer to niti ne možemo. Nemojmo se nadati da im je nešto lakše. Vjerojatno nije. Njihova su iskustva nešto što mi, koliko god se trudili sebi ne možemo predočiti i ona su ih zauvijek obilježila i promijenila. Možemo im samo reći hvala, zauvijek ih pamtiti i sjetiti se zašto su se tako herojski borili, patili i ginuli. Za svoju Hrvatsku. Slobodnu i neovisnu. Hrvatsku koju trebamo voliti, braniti, čuvati i unaprijeđivati, jer tako se jedino možemo odužiti herojima Vukovara i svima drugima koji su pali u Domovinskom ratu. Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!
Ovo si zaista prekrasno napisao.
polki is offline  
Odgovori s citatom