[Nemruth Dagi]

Protivnik je gurnuo poveći snop novčanica prema sredini stola.
Moja ruka popratila ga je istom radnjom.

Smijući se kroz dim poveće cigare, Masni je nešto rekao....brk je iskrivio dok su me njegove promočurne oči promatrale i isisavale iz mene pogledom svu energiju.

Gledam ponovo svoje karte....možda Masni samo blefira.

Uhvatim se čvrsto za posljednji vagon svojeg sjećanja koje je odlazio nepovratno u daljinu. Pomoću tog sjećanja pokušavam prebrojati sve desetek, kraljice, aseve....dečke i kraljeve.
Kombiniram što bi moglo biti sljedeće u špilu. Dvoje ih je odustalo i položilo svoje karte kao ratne zastave na stol.
Smrknuto gledaju sa ogromnom količinom znatiželje.
Pobjednik uzima sve.

Dvije desetke, srce i karo, crvena kombinacija, ta ljupka ali meni nekorisna kombinacija u mojim je rukama....par dama, srce i tref......pik as.... sve to je nedovoljno za pobjedu.
Gledam novac u sredini stola, trebam ga.
Blefirati ili što?
Manipulirati s onim što nemaš ili s onime što imaš, ali nedovoljno.
Miješa mi se u nozdrvama miris rascvjetalih cvjetova pobjede i opor miris rabljenih novčanica.
Odluka je moja.

"Jednu"....progovaram snažnim vokalom Masnom...ne dozvoljavam mu da u mojem glasu osjeti nemir ludog ritma mojeg udarajućeg srca.
Odbačena karta iz moje ruke razbija zelenilo stola.

Šutke gnječeći debelu cigaru, po svojim žvalavim ustima, Masni gurne prvu kartu iz špila.

"A ti?"...upitam ga i posegnem za kartom koja mi je ponuđena.

Ništa odgovara mi hrpa masti za stolom mučeći duhanski svitak u ustima. Dižem ponuđenu kartu ali ne gledam u nju. Na požutjelim zidovima pokušavam uočiti neukusnu šaru tapeta stana koji se
iznamljuje za ...kartanje i tko zna što sve ne. Iznad prestižnog kluba jedne metropole.

"Dakle...?"...upitaju me nestrpljivo njegova masna usta dok su mu oči u zanosu igre zabljesnula u polutami. Svjetiljka je većinu svojeg svjetla nemilosrdno bacala na površinu stola. Naša lica odmarala su se bezazleno u polusjeni, kao da ona nisu bitna za igru. Ruke su bile te koje su na svjetlu činile pokret.

"Čekaj"...upozorim Masnog

Dečko tref....nemam šanse, u ruci držim dva para i još tome slaba.

Laž kao pik,
Iluzija kao tref,
Istina kao srce,
Oslobođenje kao karo....

Laž-Iluzija-Istina-Oslobođenje, četri boje svakog špila karata.
Nazivamo ih životom, kad ih naša sudbina svojim rukama pomiješa, dok su naša lica u polusjeni kao u svakoj kartaškoj igri.
Igramo se s tima mogućnostima, pojedinačno i grupno....vodi nas strategija malog naivnog praseta. Ono skviči kad ima dobru kombinaciju i plače kad ga karte ne idu.
I uvijek završi na nečijem ražnju.

I ja sam na ražnju, ne sluti na dobro.
Lagane su karte koje imam, otpuše ih i povjetarac.

Ponašaj se u životu kao da imaš uvijek jake karte...nije to pravilo samo za kockare, blefiraj, ne odaj se...nemoć koja te snašla pretvori u moć koju nemaš...Laž kao pik....Iluzija kao tref...Istina kao srce....Oslobođenje kao karo.

Zašto?

Vjeruj jer je moguće. To daje sama igra.

Iluzija te sprečava da istinu proglasiš lažima, istina se proglašava oslobođenjem, a na svojim prsima doji iluziju koja se preobražava u laž. Laž se sama osobađa one svoje istinske iluzije, kad i sama postane nekome istina, a opet ta istina i bez svoje iluzije oslobađa razne laži. Sve se vrti u krugu...na tvojem je sjećanju zadatak da izbaciš već iskorištene boje....predvidi svaki sljedeći korak što ti nudi tvoj špil karata.

Sve dolazi nekim svojim redom i laž i iluzije i istina i oslobođenje.

Uzavrela krv bolja je obrana od mlačne prokrvljene vode.

Idem.....(time ga izazivam do krajnosti) svojim glasom probijam neprijatnu tišinu sobe.
Iznenađuje me vlastita hrabrost.
Nadam se da će ta moja manipulacija sobom i drugima odjeknuti kao hrabrost u kojoj ima ludosti.
Ludo hrabri dobivaju ono što se mislilo da je nemoguće, hrabri
ne pobjeđuju ako u sebi nemaju makar zrno ludosti.

"Što imaš...?"....pita me Masni slinećih ustiju iz kojeg je virila cigara kao ugasli dimnjak parobroda. Oči mu nemirno žmirkaju.
Na stol polaganim pokretom prinosi svoj karte.

"Imam te....sad te imam.." govorim mu istim tonom i gledam u njegovu nabreklu glavu.

Pečem ga jer držim karte u ruci i smiješkom mu ne dajem do znanja što imam....ne pokazujem karte.
Neka masna gomila pokaže svoje adute, ako ih ima.

Na sredini stola gomila novčanica izgleda kao piramida.
Na tu gomilu računa svaki faraon.
Tko je faraon od nas dvoje?

Znoj mu izbija...kašlje..ostavlja nemarno karte na zelenilu stola...dahče...kroplje...odmiče se od stola...hrusti svojim plućima jedva dostupni zrak...hvata se za prsa, bol mu presjeca debelo tijelo, mišići lica su zgrčeni. Njegova ižvakana ugasla cigara pada na stol........on ponire na pod.....svi skačemo od svojih stolica.

Svoje karte još držim u ruci...iluziju začetu u istini, istinu koja se preobražava i oslobađa, oslobođenje koje se naslanja na laž u vječno nasmijanoj iluziji, laž se doji istinom tijekom svakog oslobođenja.

Infarkt...rekoše iz ekipe hitne. I odvezoše ga.
Novac je u mojem džepu. Moje karte ostale su drugima ostale nepoznate. Pobjeđuju živi....

Dok hodam još pustim ulicama grada, ranog jutra jedne metropole, odzvanjaju mi vlastite misli kao jeka.

U mojem životnom špilu ima jokera....davno ga izvukoh...začet je u jednom mojem rukavu.
Malo naivno prase nema šanse, ono nema rukava...za njega se vrti ražanj. U našim rukavima skrivaju se jokeri i šansa...smijeh lude u smješnom šeširu.

Rijetki to prepoznaju...u laži-iluziji-istini-osobođenju u te sve četri boje špila karata koji se odaziva po njihovom vlastitom imenu.