Knjigu sam čitala u srednjoj školi i sjećam se da mi je tada bila super, ali sam zaboravila sve osim možda dvije scene iz knjige: onu kada priča o Jane i kako ga je ona držala za ruku onako normalno, bez pomicanja i milovanja kako inače druge cure rade i onu kada on lovi djecu u žitu da ne padnu u provaliju.
E sad, prvo pitanje je zašto mi je knjiga u srednjoj bila tako super? Pretpostavljam da je to zato što se u to vrijeme možeš poistovjetiti s tim nevjerojatno brzim promjenama raspoloženja (hormoni), strahom od odrastanja, buntom protiv roditelja i društva, „ja sam najpametniji“ stavom, istovremenom mržnjom i ljubavi prema istoj osobi i istovremenom potrebom za biti sam i biti u uključen u društvo.
Drugo je pitanje zašto sam zaboravila radnju? Vjerojatno zato što je knjiga na momente dosadna i čak mi se čini da se to sve moglo napisati na manjem broju stranica. Najbolji dio knjige je upravo zadnji (možda je zato toliko popularna, kada se ljudi bolje sjećaju što su zadnje pročitali?!), kada ima nekoliko vrlo zanimljivih misli i junak nam postaje simpatičan i počnemo se povezivati s njim. S jedne strane mi se sviđa, jer obožava svoju obitelj, pogotovo braću i sestre, i ima osjećaj za pravdu i nepravdu, a s druge strane mi je iznimno antipatičan kao privilegirano dijete bogatih roditelja koje je buntovno ni samo ne znajući zašto.
Ukratko, ovo je drugi put da sam čitala tu knjigu i vidim da ju sada, kad sam 10-tak godina starija, gledam posve drugim očima. I ne, ne namjeravam ju čitati i treći put.
