Bok ljudi!
Nadovezala bih se na temu u vezi odnosa u vezama.
Prije 10 g upoznala sam sad vec bivseg muza; imali smo lijep odnos, prepun razumijevanja no ne previse strastven, sto nam je jednom i drugom odgovaralo (sada kad se osvrnem na nasu proslost uvidjam da je njemu bilo bitno da 'ima nekog' jer nije imao bas iskustva u ljubavi, dok sam ja trazila 'spasitelja' obzirom da sam imala izuzetno tesku i kompleksnu situaciju u obitelji).
Nakon par godina situacija u obitelji je eskalirala do te mjere da se moja susjeda 'ubacila', ponudila mi kljuceve od stana koji renta za simbolicnu cifru, uz rijeci 'spasi se i makni od svojih'...pod takvim okolnostima smo bivsi i ja odlucili zajedno zivjeti i nakon dvije godine smo se ozenili civilno (ja sam ga zaprosila ubog pritiska moje i njegove rodbine da 'kako mozemo zivjeti skupa u grijehu'...budala, slusam o religijskim normama...etc)
U tom periodu dolazi do sitnih trzavica jer bivsi otvara dvije firme, zaposljava frendivd i frendice, ja ljuta jer sam htjela godinama promjeniti posao, ali moje zelje su bile zanemarene; svadjali se nismo gotovo nikad da napomenem.
Upisujem poslovnu skolu, zavrsavam, upisujem fax u nadi da cu i ja prosperirat u karijeri, podrsku njegovu imam, radim i dalje posao koji ne volim etc
Bavim se raznim hobijima, dok dragi skuplja povece novce, zaposljava ljude iza mojih ledja (znaci saznala sam o odredjenim ciframa na racunu, sto me sokiralo, a zivimo u stanu gdje stolarija otpada, struja ga je dvaput stresla jer su zice koma etc, od drugih ljudi cujem kog je zaposlio, meni ni a ni b).
Ok. Zamjeram, razgovaramo, idemo dalje bez nekog cilja.
Izrazi zelju da bi 'red bio da imamo djecu, moji kolege skoro svi imaju, govori to u voznji u autu, ja odgovaram da ne zelim djecu (tu sam popiz, jer se odnos zaista sveo na 'trebalo bi).
On vodi svoj posao, ja radim svoj, vidjamo se navecer uglavnom u kaficu, opustamo uz pice i odnos se svodio uglavnom na posao i cuge, u krevetu se nije dogadjalo nista (strasti nije bilo pogotovo od kad smo poceli zivjeti zajedno).
Uz to zivotarenje, mi i dalje funkcioniramo na bazi dvoje best friends, saslusamo se, potapsamo, zagrlimo, usporedila bih odnos kao smo bili stariji bracni par (u penziji). Koliko got da smo bili iskreni, razliciti smo karakterno
n ce uvijek pruzit rijec utjehe, al emocije svoje drzi pod kljucem, dok sam ja debil koji ce svaku sumnju i osjecaj podijeliti.
Sto se dalje desava...
Upoznajem decka koji me 'obuzeo'. Tada smatram da prvi put u zivotu osjecam jaku kemiju, vezu, energiju, nesto bez da se fizicki upustam u odnos.
Situacija se bazirala na komunikaciji i drzala sam distancu zbog morala, zbog postovanja prema muzu, iako se vec tada izjedam sto sam uopce dopustila da mi netko udje u glavu i srce.
Kako se situacija zahuktavala (doticni je puni mladji od mene, tu je postojao veliki otpor s moje strane, a veliki pritisak s njegove), ja sam provodila dane u suzama zbog ogromne krivnje.
Sjela sam sa bivsim i rekla sto je na stvari. Bio je zatecen, sokiran no opet pun razumijevanja, otisao je na stan da 'dodjem k sebi'. Tu dolazi do tjeskoba, depresije uslijed mog previranja sto napravit. Da li dozvolit emocijama da me odnesu ili ostat uz covijeka koji mi daje podrsku bez obzira na sve..
Razum prevladava i ostajemo bivsi i ja jos nekih pola godine zajedno.
U tom periodu doticni mladji se 'bori' za moju paznju, vrijeme, i na koncu se odlucim razic sa bivsim. Naravno da skupljam hrabrost, govorim da mu ne mogu lagat i srat i da postoji 'taj netko'.
Bez rijeci je to podnio, vidim da ga gusi...da pati...ne pricamo.
Razvodimo se.
Osude padaju od ekipe, obitelji, jedva me prihvacaju doma.
Culi smo se svako malo na moju inicijativu jer mi srce puca zbog njega, sto sam napravila, ne govorim mu detalje o svom zivotu, on prsten ne skida ni kakom godinu i pol od razvoda, kaze da krije na poslu, glumi da smo skupa, sram ga je.u
Kroz taj cijeli period on kopni, ja kopnim, mladji mi daje podrsku ali ne shvaca koliko me savjest muci...na poslu sam bila invalid, pod tabletama, s 10 kg manje, ko duh. Ta muka i borba su trajale od prvog trena kad sam bivsem rekla za 'drugog'. Da se barem iskalio deranjem, necim...nista.
To me ubijalo. Uz sav jad, emocije prema drugom su prevagnule i ta slabost me unistavala.
Prosle godine sam zavrsila u bolnici sa crnim mislima, sa teskom depresijom. Uz terapiju sam se oporavljala.
Ostala trudna sa mladjim sada 4 mj. Saznajem neke stvari evo prije dva dana, mladji me lagao ta skolu, bivsi je tek nedavno bacio prsten jer je vidio sliku mene i doticnog na soc mrezi, podivljao da je budala ispao jer se nadao pomirbi (??)...
I eto...osvjestavam se tek sada. Dijete je na putu, planiram buducnost s osobom koja je nezrela (kao i ja valjda), koja laze (kao i ja), ne zelim se pravdat.
Krivim se za sve. I jedem govna. Povrijedila sam, iznevjerila muza, obje obitelji, prijatelje kojih nemam vise.
Scenarij koji vidim da cu biti samohrana majka. Spremna sam i na to.
S ovom pricom sam htjela podijeliti svoje iskustvo i poruciti da ljudi trebaju razgovarati otvoreno, vise komunicirati, vise pitati, razmislit dva puta nakon odluke, otici na strucno savjetovanje...jer neki hirovi, zelje, krive odluke nose strasne posljedice.
Pozdrav svima