Malo me brinu moje emocije.
Prije sam se raspadala kad bi ga ostavila. Danas sam nekako ok, možda maskiram osjećaje da ni ne znam, možda mi je pomalo svejedno, ali kao da osjećam da činim dobruj stvar i stalno molim da imam snage. Bojim se samoće jer sam pola života sama, bez obitelji i tople riječi. Vjv sam zato naučena da je on uvijek tu kakav god i nadala sam se da će ga to proći što je prije pio, da će odrasti i postati odgovoran.
Obrisala sam ga s fejsa, ne želim kontakt s njim iako je on baš maloprije stisnuo opciju da me prati. Možda to je djetinjasto no osjećam da mi je tako dalje....
Nemam baš volje za neka družnja s frendica, više mi paše tipkat po forumu i biti doma jer se bojim da me netko pita za njega, ne znam
Zbunili su me ljudi koji govore pusti ga, proći će ga, mlad je, nek uživa i slično
