Pogledaj jedan post
Old 24.03.2007., 09:19   #15
ZMIJA

Ivana je dvadeset i trogodišnja tajnica u našoj redakciji. Ima veliko dupe i male sise. Dok hoda poskakuje u pravilnom ritmu. Na taj način plijeni pozornost nas običnih smrtnika. Jebozovno se smije. Kad god mi je dosadno, u novinarskom toaletu onanišem misleći na nju. To me opušta poput dobro zrolanog.
Pričalo se da je spavala samo s urednicima i direktorom marketinga. Oni su guzonje i voze dobre aute. Piju samo viski i martini. Rijetko zapale joint, a s nama novinarima druže se samo četvrtkom. Uglavnom da nam seru o tome kako smo tekstove prepisivali iz dnevnih novina. Tada se obično napijemo jeftinog vina i vrijeđamo jedni druge. Četvrtak nam je bio poput team – buildinga menadžerima ili nedjeljni ručak nekoj pristojnoj obitelji.
Nekolicinu novinara, u koje se i ja ubrajam, Ivana je izbjegavala poput kuge. Znala nam je povremeno na hodnicima redakcije, da drugi ne čuju, došapnuti: «Gdje ste jebači? Jel' vam se sinoć posrećilo?»
Mislim da je to zbog toga što u trenucima pijanstva svašta pričamo. Tako bi mi vjerojatno nekad nekom odali da smo je guzili u recimo jeftinoj, polovnoj Škodi. A kako je Ivana ipak udana i daje samo perspektivnim igračima, glupo bi bilo da se nešto loše prosere o njoj. Dakle, držala je do svoje reputacije.
Imala je istetoviranu zmiju na desnom zglobu i bila udana, kao što sam već rekao, za ostarjelog pankera. Panker je bio perspektivan taman toliko koliko je trajao i njezin prvi orgazam. U pravilu manje od deset sekundi. Ali, jebi ga, ona je žena koja se ne želi dva puta udavati.
Srijeda je za nas novinare D. L. To znači Dead Linea. Svi tekstovi idu na lekturu, zatim na desk, pa na prijelom, pa u tisak i tako izlazi kurčevi časopis od kojeg živimo. Ja sam plaćen po objavljenom tekstu. Malo za popizditi, ali čovjeka veseli.
U srijedu sam došao u sedam. Drugi novinari dolaze u devet. Razlog tomu je bio što još nisam napisao tekst. U utorak sam bio pijan. U ponedjeljak sam se trijeznio od pijančevanja preko vikenda. A u petak ionako nitko živ ne radi. Zato sam došao u srijedu u sedam.
Ivana je već bila u redakciji. Sama je čistila stolove, jer je spremačicu pregazio neki pijani maloljetnik Tomosovim motorom. Stao sam pored nje i zagledao se u tetovažu: zmiju koja je nalikovala na mješanca kobre i poljskog guštera.
- Jel to boli?, pitao sam je.
- Šta?
- Pa to, tetoviranje.
- Malo, rekla je, zašto, hoćeš se i ti tetovirati?
- Da.
Skinula je važno svoj sako i odložila ga na stolicu. Zatim se okrenula po redakciji i potvrdivši činjenicu da smo sami, otkopčala hlače i svukla ih. Ostala je samo u prozirno ljubičastim gaćicama. Okrenula se i povukla ih.
- Vidiš ovo?, rekla je i pokazala srce na svojoj guzici, e to boli.
Srce je izgledalo groteskno ali, jebi ga, ipak je bilo srce. U njemu je pisalo neko ime. A tu je bilo i njeno dupe, veliko, bijelo, sočno s tek malim, jedva primjetnim, naznakama celulita.
- Šta, na guzici više boli?
- Ma ne, budalo, rekla je, vidiš šta piše?
Zagledao sam se pozorno.
- Zoki?
- Da, jebo te, Zoki!! U srcu je Zoki.
- I?
- A muž mi se zove Nino! Jesi zaboravio, idiote!?
Ostao sam bez teksta. Stari panker je zaista bio Nino.
- Otkud Zoki?
- Frajer me naguzio kad sam imala šesnaest, a ja ga na dupe istetovirala. Glupača. Poslije upoznam Nina, i udam se. Sad me neće s guza. Samo misionarski. Kaže da ga pseći položaj podsjeća da sam se karala i s drugima frajerima. A pseći mi je najdraži.
Nagnuo sam je nad stolicu i raširio noge.
- Šta radiš, jebo te?, zajauknula je.
- Reci vau - vau, rekao sam, meni Zoki ne smeta.
- Ajd dobro, rekla je, samo požuri. Znaš dobro da urednici dolaze u osam.
- Do osam, moja Ivana, stignem ja napisati i tekst.
Ipak u tom broju časopisa ni jedan moj tekst nije tiskan. Ali sam, makar samo jednom u svom kurčevom životu, radio ono što i urednici. Istina, sa Zokijem ispred sebe. Al ne smeta.
Robert Roklicer is offline  
Odgovori s citatom