Pogledaj jedan post
Old 17.06.2009., 05:41   #14
Ulomak iz jednog mog romana:

Moje vrijeme će isteći, znam, prije ili kasnije. Možda je bolje kasnije, ali ako me na tom putu čeka patnja koju ne bih mogao izdržati, tada je bolje prije. Nisam pesimist, jednostavno mislim ono što trenutno mislim, a kako su misli podložne promjenama, možda uskoro promijenim mišljenje. Svi se mijenjamo, sami ili pomoću drugih. Neke stvari je potrebno kvalitetno odglumiti, ali neki put je to teško, pa nas drugi lako prokuže i etiketiraju lažljivcima i prevarantima. Znamo da ni drugi nisu bolji, ali sve dok ih ne uhvatimo u glumi, mi zapravo nemamo pravih argumenata kojima bismo ih izjednačili s nama. Ako ih uspijemo izjednačiti, manje ih se bojimo, ako ih se bojimo, i prihvaćamo ih kao sebi ravne. Kada uočimo da čine iste pogreške poput nas, nekako nam je lakše jer odjednom shvaćamo da nismo sami. Ne mislimo više da su savršeni, bili oni na visokim položajima ili planetarno poznati. Napokon shvaćamo da imaju iste potrebe kao i mi, da se u svakodnevnim situacijama ponašaju jednako, i toliko smo si slični da u drugim osobama prepoznajemo same sebe. Kada bi svaka osoba pronašla svoju srodnu dušu, sebe u drugoj osobi, kada ne bi trebalo praviti kompromise i ustručavati se izreći svoje mišljenje jer bi se netko mogao uvrijediti. Kada ne bismo morali baš svaki put vagati osjećaje i riječi, i sa strahom iskazivati svoje mišljenje, bilo bi više dobra na ovom našem plavom planetu, malenoj kuglici slijepljene prašine koja pluta u zrakopraznom prostoru poznatom kao svemir. Serem, naravno. Posvemašnji prividni mir koji vlada u tom mračnom prostoru zapravo je vrtlog događaja, svekolikih ekspresija i impresija, sveopće očaranosti zvijezdama i nebeskim tijelima. Svemir je skup stalnih, nevidljivih promjena i, na kraju, ili na početku, kolijevka samoga života. Živim, stvaram, ponekad uništavam. Volim i mrzim, zavidim i širim ljubomoru, iskazujem poštovanje, borim se ili bježim. Katkad u meni prevlada strah koji me paralizira, koji mi oduzme kontrolu nad mislima i ja izgubim moć govora, snagu u nogama, prepuštajući se nekim stranim osjećajima. Strah je potreban, ali često je teško pronaći razliku između straha i straha. Poput nemani skače mi za vrat čupajući mi kosu, sputavajući mi ruke, onemogućivši mi kretanje, nastojeći osvojiti moju volju, i ja se očajnički borim ili se ravnodušno prepuštam toj nakazi. Odjednom, strah nestaje, ali ne za vječnost, već se prikrije vrebajući novu priliku da poput krvopije iscrpi sve pozitivne snage u nama. Gubim se, nestajem u djeliću vremena, nema me za druge, ali ni za mene samog. Sve je laž umotana u šareni papir, sve je prikrivenog značenja, sve je jedna zamagljena istina. Jedino oni koji posjeduju pravo znanje, pravu istinu, mogu pomoći, ali znamo da oni manipuliraju istinom određujući naše sudbine.
methodo1971 is offline