Quote:
€ro kaže:
Dva su pitanja:
1. Vjeronauk u školama
2. Vjeronauk nad malom djecom općenito
Oko prve stvari izgleda da se svi sudionici slažu, no što je s drugim pitanjem?
Naime, kao praktični sekularni humanist, pitao sam svoju bolju polovicu, praktičnu katolkinju rimskoga smjera, kako je spoznala boga. Odgovor je bio da to dođe samo po sebi nakon pet-šest godina vjeronauka, te da je to prihvatila kao istinu. Ako računamo 5+5=10, znači da je već sa 10 imala jedinu istinu.
Pitanje svih pitanja - nije li protuzakonito tako maloj djeci ispirati glavu sa "velikim istinama"? Ne dovodim u pitanje vjersku poduku, ali mislim da je bitno da čovjek može takve stvari kritički prihvatiti. Djeca te dobi uzimaju sve zdravo za gotovo.
Da li je u ovakvom slučaju vjera nešto do čega je čovjek došao u samostalnom spoznajnom procesu, ili je ipak riječ o Pavlovljevom refleksu?
|
Zaboravljas da si na vrlo skliskom terenu gdje ne postoji egzaktna jednadzba u koju ubacis parametre i dobijes opceprihvacenu istinu. Vjera je u svojoj naravi takva da je ne mozes ni potvrditi niti oboriti, svi razgovori se eventualno mogu svesti na kritiku institucija, ali ne i vjere kao emocionalne pojave. Istina je da kao djete tesko mozes spoznati tako slozene pojave kao sto su vjera, borba dobra i zla, humanizam i sl. Ali isto je tako normalno da svaki roditelj zeli svom djetetu prenjeti ono sto smatra bitnom odrednicom svog zivota. Jedan prakticni humanist, pa makar bio i sekularni, bi to trebao znati i zagovarati kao jedno od osnovnih covjekovih prava. Uostalom, upravo je djecja dob najvaznija za izgradivanje karaktera, to je dob kada treba djeci usaditi principe humanizma i postovanja spram drugih ljudi (namjerno navodim te kvalitete jer su opceprihvacene kao pozitivne), i naravno to je vrijeme kada ces djetetu usaditi ono sto smatras velikom vrijednoscu svog zivota. Svaki drugi put vodi u totalitarizam gdje vrijedi samo jedna istina. BTW, s obzirom da sam i sam prakticni katolik, uvjeravam te da nakon te djecje faze itekako prodes put preispitaivanja, promisljanja, odbacivanja i ponovnog prihvacanja (ili potpunog odbacivanja). Tek na kraju, kao izgradena zrela osoba mozes reci da zaista jesi ili nisi vjernik, da postoje razliciti nacini vjerovanja, i da je tema religioznosti previse kompleksna da bi se tako olako stavila pod pojam "ispiranje mozga". To je sto se tice tvoje tocke 2. A sto se tice vjeronauka u skolama, slazem se sa vecinom. Rimokatolicki vjeronauk treba vratiti u crkve. Vjera nije stvar intelekta, vec emocija do kojih dodes ili kao zrela osoba ili kao djete preko svojih roditelja, stoga je njeno nametanje cin nasilja koji je u svojoj naravi protivan upravo vjeri koju zagovara.