Btw, ja sam dijete tzv. "neplodne" majke
i to ne jedno, nego blizanka, prirodna, ne iz epruvete, nego nakon 20 godina liječenja od "neplodnosti". Moja majka si je silno željela dijete, jer je uvijek bila "sama", bez brata i sestre, a to ju je bacalo u očaj. Doduše, nikada joj nije dijagnosticirana "definitivna" neplodnost, nego "neplodnost" bez atributa. Bilo je i takvih koji su joj govorili "Što vi hoćete, tu nikada neće biti djece!"
, a bilo je i onih koji su govorili "Srtpljenja, strpljenja, bit će tu djece" i bilo je.
Ona je kroz tih 20 godina prošla kroz razno-razne tretmane u toplicama i sl., kroz 5 spontanih pobačaja, svaki puta u kasnijoj trudnoći, a zadnju trudnoću je iznijela u bolnici, cijelo vrijeme misleći da nosi 1 ogromnu bebu (od 6.5kg, tad još nije bilo ultrazvuka). To su naravno i doktori mislili, dok nisu s 8 mjeseci tek "otkrili" otkucaje 2. srca.
. Rodila je na vrijeme 2 zdrave bebe s po 3 i 3,5 kg.
Za vrijeme svih tih godina i peripetija, moj otac je htio usvojiti maloga "crnčića" iz Afrike iz istih ovih razloga koje navodi luca, ali se mama bojala primitivnih reakcija okoline, a nije bila spremna i sposobna nositi na svojim leđima stigmu "crnačke kurve", čega se bojala.
Meni je danas, naravno, silno žao da nemam brata Crnca.
Baš bih bila sretna i ponosna.
)))