Za dom kaže:
Da ne quotam sve ovo iznad od Vin09mon-a;
ne znam brojčano stanje u njihovim redovima što se tiče ročnog sastava, no znam da ih je bilo strašno puno (mislim na naše dečke koji su morali odslužiti vojni rok).
Ispričat ću u bratovo ime, koliko se mogu sjetiti, s obzirom da mi je tada i brat bio u tom vražjem 5. Novosadskom korpusu i služio je na Petrovaradinu kao vezist. Otišao je potkraj godine u 12. mjesecu, taman prije barikada jer smo mu mi (rodbina) mogli bez problema doć na zakletvu, ali po dolasku smo već vidjeli napeto stanje. Oni nisu smjeli izać iz kasarne (čak ni iz svojih soba) bez da nisu bili u grupama od dva ili tri ročnika te jedan vojni policajac s njima(u našoj grupi je bio jedan Albanac, Hrvat i Hercegovac koji im je bio i desetar). Tada smo otišli u centar Novog Sada pa je to izgledalo kao turistički posjet gradu, a trajao je jako kratko jer su se morali brzo javiti u vojarnu.
Prilikom posjete i druženja - to nije bilo to ... osjetila se napetost, no na te stvari smo brzo zaboravili samo da smo njega uspjeli vidjeti.
Vojni policajci su svi od reda bili srpske nacionalnosti, naoružani bojevom municijom, dugim naoružanjem i pištoljima. 100% su im mozgovi već bili isprani jer su se dosta arogantno ponašali.
Naime, oni su svaki dan morali gledati informativne emisije koje su plasirale njihove televizije a istovremeno su ostajali bez mogućnosti čitanja, gledanja i slušanja naših informativnih emisija. To im je bilo strogo zabranjeno i čak nemoguće da dobiju naše informacije, tako da su svi oni provodili dane u neznanju o stvarnim prijetnjama od strane velikosrpske agresije.
Kada je došlo do prekida komunikacija nismo znali što je dalje bilo sa njime i ostalim ročnicima.
Majka je pokušavala preko "Bedema ljubavi" doći do njega, kao i ostale majke do svojih sinova, čak su odlazile u Beograd, no bezuspješno.
Sjećam se da smo preko jednog mještanina iz majčinog sela koji je otišao živjeti u Sarajevo (profesor na filozofskom fakultetu) imali kakav-takav kontakt sa jednim Hrvatom iz Subotice koji je bio kurir/posrednik između nas i brata te smo tako došli do informacija o njemu.
Tada smo saznali da svi sa Petrovaradina idu na nekakvu vojnu vježbu no zbog vojne tajne, mali broj ročnika je znao gdje (vjerojatno oni vojni policajci). Brat je pričao da su im zavezali bijele vrpce, podijelili manevarsku municiju i pokrcali u kamione pa na teren. Kaže da su se čule detonacije koje su im bile sve bliže, no još su mislili da je riječ o toj vojnoj vježbi. Kada su ih iskrcali pred neko kukurizište, poredali su se u strijelce te sui im njihovi oficiri naredili da idu naprijed pucajući prema kućama ispred sebe koje su još bile u daljini. Naređenje su morali izvršiti te su tako kretnuli naprijed kroz kukuruzište i tada je počelo sranje. Brat mi nije previše htio u detalje, no sumnjao je u vojnu vježbu a uvidio je istinu vrlo brzo kada je granata ili geler otkinuo glavu nekom njegovom prijatelju odmah pored njega, i tada su dečki zalegli te je nastao košmar. Dosta ih je izginulo u tom kukuruzu što od postavljenih mina, što od metaka i granata. Pričao je da je do navečer Dunav bio prepun leševa (vojske i civila) koje su oni morali izvlačiti van.
Njegova sreća je bila što je bio vezist pa je ostao (mislim) u Dalju ili Aljmašu gdje su im postavljali njihovu centralu/poštu, a puno naših ročnika je nastradalo jer su morali dalje. Bilo je slučajeva da su i naši i njihovi ročnici kada bi vidjeli da se gine, okretali leđa i počeli povlačenje, odnosno htjeli su se skloniti i pobjeći od tog sranja, pa su takve odmah starješine uhićivali/hapsili. Najviše su naj. Albanci jer su njih masovno u prve redove.
Par dana prije same vojne vježbe, koliko se sjećam, bat nas je upitao zašto je Hrvatska napala Apatin ili tako nešto (vjerojatno su im već tada prali mozgove na taj način- prikazivajući slike razorenih sela po Slavoniji od strane njihove "sile" a da su to učinile ustaške snage prema srpskom i svom ostalom jugo. narodu).
U svoj toj situaciji nam je strahovito puno pomogao taj Hrvat iz Subotice i ne samo nama nego i drugim ročnicima, a evo kako i mom bratu (čovjek je ipak riskirao život):
preko njega smo uspjeli dogovoriti da brat i još jedan naš, kada budu tu noć bili na straži, pobjegnu na dogovoreno mjesto, gdje ih je on vozilom odvezao do Mađarske granice. Prilikom bježanja, bježalo je još nekoliko stražara, dvojicu ročnika su (ne znam čiji su bili) jednog čini mi se ubili a drugog teško ranili ti isti vojni policajci jer su oni bili naoružani cijelo vrijeme i baš valjda kada su ovi prelazili žičanu ogradu , jedan od policajaca ih je uočio i sasuo rafale u njih bez upozorenja. Brat je to saznao naknadno, jer su i njega uhitili na samoj granici (KOS-ovci), s obzriom da je taj vojni policajac digao uzbunu odmah po pucanju.
Naš otac je stajao na Mađarskoj granici i nije mogao ništa učiniti, već se preko Austrije i Slovenije vratio kući.
Brat je dobio zatvor i na suđenju na prvoj presudi strijeljanje sa nekim datumom, no s obzriom da mu je još ostalo do odsluženja vojnog roka, presudu su preformulirali na daljnje služenje kazne u logoru, kao i svi drugi, te je bio u nekom logoru/zatvoru gdje je bio uz naše branitelje u Novom Sadu, pa za Beograd ali njega i druge ročnike koji su prošli slično ko brat nisu fizički maltertirali jer su im oni služili prilikom posjete Crvenog križa da kažu kako sa zatvorenicima vojska postupa po svim pravima. Normalno, naše branitelje su ubijali od batina. Njih su samo provocirali, možda tu i tamo koji šamar, više su ih psihički sjebali na razne njima poznate metode ...
U svakom slučaju, on je negdje u 04. mjesecu 91. bio pušten, razmjenjen za njihove te se odmah priključio u obranu i na svu sreću izvukao živu glavu.
Žao mi je da on ne želi ovdje pisati o svojim danima na njihovoj strani jer bi imao što za reći, ali ni meni nije želio puno toga ispričati a ima dosta toga.
Nisu svi ljudi isti, neto se zatvori u sebe, netko se otvori pa kaže sve što ga muči, Takvi smo mi ...
Eto, nadam se da vas nisam umorio sa ovim postom, no imao sam obavezu da i to izađe van, samo da nekako predočim stanje i ugled navodne JNA iako nisam bio sudionik već moj brat, a priča se o bitki za Vukovar.
|