[Juda Iškariot]

O ovome je kasnije general Aleksandar Vaseiljević u intervju NIN-u rekao: «Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči da se donese kakva razumna odluka. Mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogao otac da mu bude. Ni na koga se nije obazirao. Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos s Mesićem, koga smo čak jednim delom pridobili za ideju suradnje sa Armijom. S Mesićem sam, kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacije i podatke jer smo mislili da možemo da sprećimo sukobe i ekstremizme. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hdzovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podatci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenje svih funkcionera MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao zeleno svetlo za akciju «Štit» i hapšenja. Kad je utvrđen točan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme. Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu. Na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren. Svesni da je to bio početak kraja «slučaja Špegelj», nismo želeli da nam neka mala neopreznost ugrozi ogroman višenedeljni trud….
- Tada nastaje veliki obrt. Umesto da u 18. časova krenem u akciju, ja u isto vreme iz Zagreba letim specijalnim avionom za Beograd.
Zašto za Beograd?
Tako je naredio general veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu obranu. Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak Kolegijuma koji počinje u 18 časova u zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me je čekao na aerodromu Pleso.
Što se događa s ekipom specijalaca?
Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne poduzimaju, već da čekaju nova naređenja. U Beograd odlazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen. Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana. Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od Predsedništva države. Moja primedba da u tom kolektivnom šefu države sedi i jedan Stipe Mesić i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju, ne menja tok stvari. »

Te se večeri, general Veljko Kadijević nije se usudio izvesti vojni udar bez odluke Predsjedništva, pa je odgođena. za 25. siječnja, kad se dio vodstva HDZ-a iz Osijeka sklonio u podrum osječkog MUP-a pod Kirovu »zaštitu«. Glavaš nije imao povjerenja u Kira, pa se na desetak dana sklonio u selo Stari Perkovci pokraj Slavonskoga Broda sa skupinom najpovjerljivijih suradnika. Kasnije je doznao kako je KOS za to znao iste večeri jer je imao suradnika među njegovim najbližim pratiocima.
Plan nije aktiviran iz više razloga. U vojnom vrhu je postojala oštra borba između “srpske” i “jugoslavenske” struje. Srpska se zalagala za udar u korist Velike Srbije, pošto Velikosrbe nije zanimala nikakva Jugoslavija. Na iskustvima iz Kraljevine Jugoslavije su vidjeli kako bi Jugoslavija, bez diktature, mogla postati država u kojoj oni ne bi mogli dominirati. Oni nisu imali apsolutnu većinu u strukturi stanovništva, a demografski podatci su pokazivali loša kretanja za njih. Projugoslavenska struja smatrala kako su za početak raspada krivi svi te ih treba sve, bez izuzetka, uhititi, uključujući i srpsko i crnogorsko rukovodstvo. Npr. mišljenje generala Svete Višnjića (zadnji zapovjednik ljubljanske VO) bilo je: “U interesu očuvanja Jugoslavije Miloševića treba rušiti svim sredstvima”. Zbog toga se odustalo od najradikalnijeg koraka, a u SSNO i Generalštabu je zaključeno kako će JNA biti s onim narodima “koji je žele” kao svoju.

Dana 30. 1. 1991. Vojni sud u Zagrebu izdao je nalog za privođenje ministra obrane Republike Hrvatske Špegelja. Ovo je učinjeno kako bi se s njega skinula sumnja za režiranje tajno snimljenog filma i kako bi se povećao njegov ugled u hrvatskoj javnosti.
U tom su se razdoblju po cijelom Osijeku mogli zamijetiti nepoznati mlađi muškarci kako šeću po gradu. Jedne sam večeri u jednom osječkom kafiću primijetio za šankom dvojicu kratko ošišanih visokih muškaraca, po izgledu Crnogoraca. Pola sata prije sam ih primijetio u drugom kafiću u koji sam svratio. Jedan me prijatelj upitao: »Dal’ ti tebe prate?«. Izvadio sam iz jakne malokalibarski takmičarski pištolj, koji sam u tom trenutku imao uza se, te sam prijateljima usred gostionice pokazao kako se na pištolj stavlja prigušivač. Navedena su dvojica popila piće i nikada ih više nisam vidio. Od tada više nisam izlazio iz kuće bez oružja, a i uz krevet sam uvijek nešto imao.
Tijekom veljače JNA je izazivala brojne incidente širom Hrvatske kako bi isprovocirala pripadnike MUP-a i pronašla izgovor za vojni udar. Dana 22. 2. 1991. pripadnici »SAO Krajine« preuzeli su policijsku postaju u Pakracu, ali su je specijalne postrojbe hrvatskog MUP-a oslobodile 1. ožujka 1991. godine. Istog 22.2.1991.kad su četnici preuzeli policijsku postaju u Pakracu u Sarajevu na sastanku predsjednika svih republika Izedbegović je predložio «asimetričnu federaciju» tj., Srbija i Crna Gora u klasičnoj federaciji, Hrvatska i Slovenija u konfederaciji prema njima, a BiH i Makedonija jednako blizu i jednima i drugima.
Dana 28. 2. 1991. »Srpska Krajina« se izdvojila iz Hrvatske i »priključila« Srbiji.
Dana 9. 3. 1991. projugoslavenska frakcija KOS-a organizirala je demonstracije u Beogradu na Trgu slobode. Miting je formalno organiziran protiv informativnog monopola TV Bastilje. Na Trg Republike došlo je oko sto tisuća ljudi, a poslije intervencije milicije počeli su neredi u kojima je poginuo demonstrant Branivoje Milinović i policajac Nedeljko Kosović. Tijekom demonstracija povrijeđeno je 203, a uhapšeno 108 građana. Na zahtjev Borisava Jovića, člana Predsjedništva SFRJ, na ulice Beograda su izišli tenkovi JNA kako bi pomogli miliciji u zavođenju reda. Uhapšen je Vuk Drašković, predsjednik SPO i lider opozicije. Predsjednik Tuđman, u strahu kako bi se demonstracije mogle pretvoriti u vojni udar, javno je preko televizije pružio podršku legalno i demokratski izabranom predsjedniku Srbije. Tuđman se opravdano bojao kako bi se u slučaju rušenja Miloševića vojni udar proširio na čitavu Jugoslaviju, što bi s tadašnjim odnosom vojnih snaga bilo obično tehničko pitanje. U tom slučaju od samostalnosti Hrvatske ne bi bilo ništa, JNA bi pohvatala 10.000. hrvatskih policajaca i oko 20.000. polunaoružanih dragovoljaca na noćnim stražama te ih većinu osudila na dugogodišnje kazne ili likvidirala po raznim »Jazovkama«. U tom trenutku mi nije bilo jasno zašto Tuđman daje podršku Miloševiću, ali sam to shvati kasnija kad sam počeo analizirati tadašnja događanja. Mediji su tada, a i kasnije potpuno zaobišli odgovor na ovo pitane, kako ne bi morali povezati ove događaje u Beogradu s onim što se dogodilo petnaest dana kasnije u Karađorđevu.
Dana 10. 3. 1991. na Terazijskoj česmi, a zbog brutalnosti vlasti prema demonstrantima i naknadnih uhićenja, studenti Beogradskog univerziteta organiziraju nove demonstracije tražeći puštanje uhićenika i ostavke odgovornih ljudi režima, šestorice urednika TV Beograd i ministra policije Radmila Bogdanovića.
Doznavši kako je riječ o pripremama za vojni udar, 11. 3. 1991. Milošević organizira protumiting u Beogradu na Ušću. Miting je formalno organizirao SPS radi podrške Miloševiću i srpskom rukovodstvu i radi pritiska na studente.