[Juda Iškariot]

Dana 28. 5. 1991. u Zagrebu, na stadionu NK Zagreb, izvršeno je postrojavanje prve jedinice ZNG, čime je označen početak ustroja Hrvatske vojske, tada formalno u sastavu policije.
Dana 6. lipnja sastala su se šestorica predsjednika republika u Sarajevu. Sastanak je završio bez rezultata.
Dana 15. lipnja predsjednik Vlade Manolić se sastao s Albanskim ministrom vanjskih poslova kojega je pokušao nagovoriti na napad Albanije prema Kosovu. Da su vojno neopremljeni i za rat nespremni Albanci na toj prijedlog pristali to bi bio vanjski napad na Jugoslaviju, na što bi JNA morala odgovoriti uvođenjem izvanrednog stanja i objavom opće mobilizacije, nakon čega bi vrlo brzo stekli dovoljno autoriteta za uvođenjem vojne uprave u čitavoj Jugoslaviji i skidanje republičkih rukovodstava. Napad Albanije na Jugoslaviju osudila bi i međunarodna zajednica koja bi zbog takvog napada imala opravdanje za pružanje sve moguće pomoći JNA.

Po srpskim je selima počelo još javnije naoružavanje i nasilno preuzimanje lokalne vlasti. Broj sela u koja Hrvatska policija nije smjela ući sve je više rastao. Dana 27. 6. 1991. ujedinjuju se »kninska i banjalučka krajina«.
Potkraj lipnja 1991. došlo je do sukoba slovenske Teritorijalne obrane i Jugoslavenske armije koji prerasta u kratkotrajni rat na slovenskom tlu. Čim su Slovenci donijeli odluku o osamostaljenju i preuzeli carinske prijelaze prema Austriji projugoslavenska frakcija je vidjela šansu za posljednji vojni udar.

Plan je bio: navući JNA u rat tako što će SIV poslati malobrojne pripadnike savezne milicije na carinske prijelaze. Da bi to uspjelo morat će pozvati u pomoć i pripadnike graničnih vojnih jedinica. Kad Slovenska policija i teritorijalna odbrana napadnu granične vojne jedinice ostale vojne jedinice će im morati priskočiti u pomoć, te će doći do rata između slovenske TO i nekoliko puta jačih jedinica JNA. Tada će Slovenija zatražiti pomoć Hrvatske, pa će se i jedinice JNA stacionirane na tlu Hrvatske i oko Hrvatske morati obračunati s hrvatskim postrojbama.

Milošević je doznao za plan pa je preko svoje frakcije u JNA pustio zapovijed da se vojnicima ne dijeli streljivo i granate. Ante Marković je, u skladu s planom, poslao malobrojne pripadnike savezne milicije na carinske prijelaze, te je zamolio savezni sekretarijat za narodnu obranu (SSNO) da pošalju i pripadnike graničnih vojnih postrojbi u pomoć. Pošto SIV nije imao ovlasti nad vojskom oni su ga mogli i odbiti, ali su mu ipak odlučili pomoći. Sve se počelo odvijati po planu dok nisu shvatili da većini vojnika nije podijeljeno streljivo. I Hrvatska nije odigrala igru kako su planirali, pošto se Predsjednik Tuđman odbio umiješati u sukob, iako su ga pripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a na to nagovarali. Vojska je prije izlaska na Slovensku granicu prema Austriji, što je bio formalni zadatak vojske, dovela velike vojne snage na Hrvatske granice iz pravca Srbije i BiH. Da se Hrvatska u tom trenutku sa svojih 30.000 naoružanih i borbeno neiskusnih policajaca i pripadnika ZNG-a priključila obrani Slovenije, što je zagovarao ministar Špegelj oko 90.000 vojnika JNA iz vojarni u Hrvatskoj, te još oko 100.000 vojnika JNA koje su u pripremi čekale na granicama Hrvatske porazile bi slabo opremljenu Hrvatsku policiju u jednom danu, a to je i bio pravi cilj projugoslavenski orijentiranih generala. Da su u tom trenutku uspjeli poraziti Hrvatsku Slovenija bi kasnije lako pala. Špegelj i Mesić su se tada založili za napad na JNA, a da se Hrvatska upustila u takav napad sve bi streljivo bilo potrošeno u sat vremena.
Najvažniji Tuđmanov strateški potez je upravo odbijanje ovoga Špegeljevog plana. U vrijeme napada JNA na Sloveniju i neposredno nakon njega jačaju srpska pobuna i pokreti JNA, a dolazi i do političke krize u Saboru. Zbog toga se formira nova vlada 17. 7. 1991.spredsjednikom dr. Franjom Gregurićem, pukovnikom KOS-a, bivšim šefom ove službe za područje SSSR-a. Imao je odlične veze u Moskovskim poslovnim i obavještajnim krugovima, novoobogaćenim Ruskim tajkunima, te veze sa svjetskom naftnom industrijom. Čim je vidio kako se Jugoslavija raspada otvorio je privatnu firmu nepoznate djelatnosti i biznis mu je naglo krenuo, tako da se u Hrvatsku vratio kao bogat čovjek.

Odmah nakon neuspješnog napada na Sloveniju projugoslavenski JNA generali su izgubili pojam o vremenu i prostoru u kojem se nalaze. Mentalno ograničeni general Ađić je 5. srpnja, pred 150 visokih časnika JNA objasnio ciljeve JNA. Ne shvaćajući kako je komunizam propao i u SSSR-u on je rekao: «…Bez obzira na stavove Presedništva, mi ćemo udariti svom našom snagom, mi ne možemo više da čekamo, i neće biti više povlačenja… . Izdaja Jugoslavije je očita, i potvrđena je Odlukama Hrvatske i Slovenije, a također od mnogih oficira i vojnika… Izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti i razmišljanja. Trupe pod vašom komandom moraju do kraja da izvrše dobivene zadatke, pa makar do toga izginuli do poslednjega…. Nije važno ako pretrpimo velike gubitke. Mi imamo prednost u naoružanju, a Rat ne bira svoje žrtve…gubitke treba ignorisati… Od sada strahom moramo da prisilimo neprijatelja na kapitulaciju, a to znači upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga tko se protivi našim akcijama… Konačno, drugovi oficiri, ja Vam čestitam da ste izabrani za ove poduhvate i zahtevam da u izvršenju ovih zadataka u celosti upotrebite sve svoje znanje i umeće u bitkama za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju.» Iz ovog govora moguće je izvući zaključak o njegovu mentalnom stanju, stanju čovjeka koji nije sposoban ostvariti nikakav svrsishodan cilj, ali je istovremeno imao dovoljno sile da učini mnogo zla Hrvatima, a i svojim Srbima. Milošević je tada već bio dovoljno jak, politički i vojno, te je mogao spriječiti bilo kakvu akciju JNA prema sebi, pa je odmah nakon povlačenja JNA iz Slovenije odlučio oficire JNA, pustiti s lanca. Uvjeti za potpuno otvoreni rat su stvoreni.
Predsjedništvo SFRJ je 12. srpnja 1991. izglasalo povlačenje vojske iz Slovenije. Slovenci su se o tomu već prije dogovorili s Velikosrbima, ali su im problem bili zagovornici centralizacije Jugoslavije. Za povlačenje su glasovali Drnovšek, Borisav Jović, Jugoslav Kostić i Sejdo Bajramović iz Srbije, Branko Kostić iz Crne Gore i Vasil Tupurkovski iz Makedonije, dok se predstavnik Bosne i Hercegovine Bogić Bogičević uzdržao. Mesić je jedini glasovao protiv zbog toga što je znao kako Slovenija ima Miloševićevo odobrenje i kako će bez obzira na stav pojedinih generala ići u osamostaljenje. Na taj je način Mesić smatrao kako će vojska konačno morati izvesti vojni udar. U to vrijeme Mesić je javno poručivao pobunjenim Srbima kako sa sobom mogu ponijeti jedino zemlju koju su donijeli na opancima, a zajedno sa Srbima u Srbiju je otišla i njegova sestra.
O tom vremenu Mamula u svojoj knjizi kaže: "Vojno rukovodstvo JNA snosi odgovornost što nije izvršilo državni udar. Umjesto toga, ono je dozvolilo da nacionalističke vođe i separatističko ponašanje dviju zapadnih republika gurnu JNA u ruke velikosrpskog nacionalizma, koji je Armiju beskrupulozno iskoristio u međunacionalnom ratu, i na kraju odbacilo" (str. 9.), napisao je admiral Mamula. "Promjene u rukovodstvu Srbije dovele su JNA u nepovoljan položaj? Nije bilo spremnosti da se organizirano suprotstavi naletu srpskog radikalnog nacionalnog programa za koga je već tada, na samom početku, bilo jasno da će poremetiti veoma kritičnu ravnotežu višenacionalnog jugoslavenskog društva". (str. 115.) Zasljepljenosti Miloševićem i otvorenim svrstavanjem najvišeg armijskog rukovodstva, na čelusministrom obrane generalom Veljkom Kadijevićem, na njegovu stranu, JNA - prema Mamulinima riječima "više nije imala moralne i političke snage da se odupre. Prihvatila je velikosrpski politički i vojni koncept i izgubila jugoslavensko tlo pod nogama". (str. 209.)