Moj malecki se već od dva i pol mjeseca grohotom smije. Nema ničeg ljepšeg na svijetu
Ali ovih dana nas svaki dan bar jednom počasti spontanim umiranjem od smijeha; a postoji toliko načina da ga nasmijemo kad nama to paše
. Ne znam kako da to opišem, taj nenaučeni i iskreni dječji smijeh iz dubine; te obrve koje se dižu kad je nešto smiješno, taj komični pogled, pogled koji kuži šalu, ta dušica koja se skroz naskroz smije... i ono haha koje dolazi nakon svih tih znakova da je nešto smiješno.
Ponekad je njemu smiješno nešto, ne znam što i tako idem kroz život, ne razmišljam o ničemu - kad odjednom bebin smijeh, veseli grohot... u dućanu, u autu, na ulici... moja mi beba fakat uljepšava život
Oprostite na patetici, došlo mi