Veliki skok u zločin
Represija i teror bili su sastavni dio komunističkog vladanja od početka
Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represija. Stephane Courtois, Nicolas Werth, Jean-Louis Panne, Andrzej Paczkowski, Karel Bartošek, Jean-Louis Margolin
(Politička kultura, Golden Marketing, Zagreb, 1999);
Tito. Biografija, Jasper Ridley (Prometej, Zagreb, 2000)
Danja Šilović-Karić
Skupina francuskih povjesničara, u mladosti komunisti ili šezdesetosmaši, napustila je te ideologije i pokrete nakon saznanja koja su sva zla učinjena u ime komunizma. Za razliku od mnogih koji su prešli isti ideološki put, ta skupina je smatrala da ideološki obračun ne smije ostati tek osoban čin, već da svoja saznanja treba učiniti javnima. Stoga su odlučili proučiti razmjere i monstruoznosti komunističkih zločina i o njima progovoriti. Odlučnost u toj nakani bila je potaknuta stavovima francuske javnosti u kojoj, prema autorima, ne postoji jednako poznavanje, a ni moralno zgražanje nad komunističkim kao nad nacističkim zločinima. Dok su imena Göbbelsa ili Eichmanna poznata širokoj francuskoj javnosti, tvrdi Stephane Courtois u uvodu knjige, imena Dzeržinskoga, Jagode ili Ježova mnogima su nepoznata dok spomen Lenjina, Maoa ili Ho Ši Mina još nerijetko izaziva poštovanje. Uzrok takvim stavovima u Francuskoj je, po Courtoisu, nedovoljno poznavanje razmjera i grozota komunističkih zločina zbog čega nije došlo ni do njihove primjerene osude.
Izbjegnut žig sramote
Saveznička pobjeda nad nacizmom svrstala je Sovjetski Savez u tabor Dobrih odmah nakon rata. I dok su nacistički zločini osuđeni na posebno uspostavljenom sudu, čime je na njih udaren žig sramote, komunistički zločini "nisu bili podvrgnuti legitimnom i normalnom vrednovanju ni s povjesnog ni s moralnog gledišta".Po mišljenju Courtoisa, zločini komunističkih režima potpadaju pod članak 6. Statuta Nirnberškog suda koji "utvrđuje tri najveća zločina: zločin protiv mira, ratni zločin, zločin protiv čovječanstva. A istražujući sve zločine počinjene za Lenjinova-Staljinova režima, te potom u komunističkom svijetu općenito, u njima ćemo prepoznati sve tri spomenute kategorije." Tako je Staljin tajnim pregovorima s Hitlerom o podjeli Poljske i aneksiji baltičkih država, sjeverne Bukovine i Besarabije Sovjetskom Savezu počinio zločin protiv mira. Nadalje, Staljin je zapovjedio ili odobrio mnoge ratne zločine poput likvidiranja gotovo svih poljskih časnika zarobljenih 1939. ubijanja, odnosno puštanja da umru u Gulagu stotina tisuća njemačkih vojnika zarobljenih od 1943. do 1945. godine, masovnih silovanja Njemica što su ih počinili vojnici Crvene armije u okupiranoj Njemačkoj i zarobljavanja, strijeljanja ili deportiranja pripadnika organiziranog otpora koji su se protiv komunističke vlasti borili oružanom silom kao vojnici antinacističkih poljskih organizacija otpora, članova baltičkih i ukrajinskih partizanskih oružanih organizacija. I na kraju, velik broj zločina počinjenih za vrijeme Lenjina i osobito Staljina, te potom u svim komunističkim režimima (s mogućom iznimkom Kube i sandinističke Nikaragve) može se podvesti pod zločine protiv čovječanstva, kako su definirani na nirnberškom procesu ili novim francuskim kaznenim zakonikom. Među najteže zločine protiv čovječanstva sasvim sigurno pripada genocid koji je Staljin proveo deportiranjem krimskih Tatara 1943. te Čečena i Inguša 1944. kao i zatiranje Tibetanaca pod kineskom okupacijom od 1950. Ali genocidna politika nije se provodila samo prema određenim narodima, već i prema pojedinim društvenim kategorijama poput plemstva, buržoazije ili kulaka. Godine 1920. započeta je kampanja "raskozačenja", eliminacije kozaka kao društvene skupine, a početkom tridesetih godina u Ukrajini je glad korištena kao sredstvo borbe protiv kulaka.
Hladnokrvna okrutnost
Courtois u uvodu, a Nicolas Werth u poglavlju o SSSR-u, naglašavaju da su represija i teror bile sastavni dio komunističkog vladanja od samih početaka. Već u ožujku 1918. godine, nakon četiri mjeseca vladanja, boljševici su pobili više osoba nego carski režim od 1825. do 1917. Početkom rujna 1918. godine sovjetska vlada donijela je dekret O Crvenom teroru kojim se ozakonjuje zaštita Sovjetske Republike: "Izolirajući njezine klasne neprijatelje u sabirne logore, na licu mjesta strijeljati svakog pojedinca uključenog u bjelogardijske organizacije, zavjere, ustanke ili nerede". Otvaranje sovjetskih arhiva otkrilo je brojne dokumente koji razotkrivaju organiziranost i hladnokrvnu okrutnost boljševika u eliminiranju političkih protivnika od trenutka preuzimanja vlasti. Werth citira nekoliko novootkrivenih depeša u kojima je Lenjin zapovjedio likvidacije kulaka, masovne deportacije menjševika i ostalih sumnjivih elemenata zavođenje masovnog terora. U kolovozu 1918. Lenjin poziva: "Drugovi! Kulački ustanak u pet vaših okruga mora se razbiti bez milosti. ... 1) Objesiti (kažem objesiti na način da to ljudi vide) najmanje 100 kulaka, bogatuna, poznatih krvopija. ... 3) Pokupiti svo njihovo žito. ... Sve raditi na način da ljudi to vide na stotine vrsta uokolo, da zadrhte, da znaju i sebi kažu: oni ubijaju ... P.S. Nađite tvrđe ljude". Dvije godine kasnije Lenjin je pokrenuo kampanju "raskozačenja" koja "odgovara definiciji genocida: cjelokupna populacija, čvrsto ukorijenjena na jasno omeđenom teritoriju, Kozaci, bila je istrebljivana kao takva: muškarci strijeljani, djeca i starci deportirani, sela sravnjivana sa zemljom ili predavana novim stanovnicima nekozačkog porijekla". Takva arhivska otkrića konačno će pokopati mit, svesrdno podržavan i u komunističkoj Jugoslaviji nakon 1948. godine, o dobrom Lenjinu i zločincu Staljinu koji je izopačio Lenjinovo nasljeđe.
Ostali dio texta na spojnici:
http://www.zarez.hr/45-46/veliki.htm
Sa stovanjem