[lataejio]

NOVH kaže:

Teško da bezuvjetno prihvaćam sve,ali u slučaju g.Marinkovića bilo je dovoljno iskustva da postoje indicije,da je pomirba politički balon.

Pomirba ne može u NIKOJEM SLUČAJU biti tek politički balon. To bi podrazumijevalo da se radi o nekoj prigodnoj izmišljotini neke političke opcije, za vrijeme ili poslije rata, nebitno. No, mi imamo jasne dokaze da je Tuđman o pomirbi pisao davno prije rata, prije HDZ-a, prije dolaska na vlast i prije nego se počeo aktivno baviti politikom.

Dakle, neosporno je da je Tuđman zaista bio uvjeren u potrebu pomirbe. Možda bi se i moglo raspravljati koliko je to uvjerenje bilo opravdano. Ja tvrdim da je bilo itekako opravdano i razumljivo. Zbog povijesnog hrvatskog iskustva, pa nadalje. Ali se nikako ne može reći da je netko to izmislio i plasirao znajući da je to nešto posve nepotrebno.

Uostalom, kako bi neka ideja uopće mogla opstati u nekom društvu, u bilo kojem smislu, ako samo društvo ne prepoznaje da je tako nešto potrebno?! Zamisli da danas slovenski predsjednik krene pričati o pomirbi među slovenskim narodom. Pa svi bi gledali u čudu, o čemu ovaj priča. Jer je svima jasno da nikakve svađe ni podjele uopće nema. Ali u slučaju Tuđmanove pomirbe, nitko se nije čudio.

NOVH kaže:

Na temelju tvrdnje da je neki hadezeovac imenom Šale.držao tog"atentatora"kod sebe,dok se ne stiša bura.S time Marinković računa,da je namještaljka,jer čovjek koji je osumnjičen nije prošao zakonsku proceduru za nošenje i napad oružjem.

Ti jednostavno nemaš blage veze o nekim stvarima, a želiš raspravljati. Atentator na Tuđmana jest „prošao zakonsku proceduru“, tj. procesuiran je policijski i pravosudno i osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu. Ono što je jedino sporno jest da su se kasnije pojavila tumačenja kako je to bio plinski pištolj. No, s obzirom na sve srpske kadrove u policiji i pravosuđu na tom području u to vrijeme to se nikako ne može prihvatiti kao sigurno.

No, postavlja se pitanje kolika je razlika čak i da se radilo o plinskom pištolju? Da netko sutra uz mase ljudi krene na Obamu ili Papu sa plinskim pištoljem, kako bi reagiralo osiguranje? Možda bi se samo bezbrižno smješkali jer bi u tom kaosu odmah prepoznali da nije riječ o pravom pištolju? Bi li novine pisale da je riječ o namještaljci ili bi pisale da je na Obamu ili Papu pokušan atentat. Uostalom, i hitac iz plinskog pištolja može biti smrtonosan.

Ovo što plasira Gojko Marinković (da se radi o namještaljci u svrhu izborne kampanje) može napisati i povjerovati samo kompletni idiot. Naime, to bi značilo da su HDZ-ovci našli nekog Srbina koji će glumiti atentatora i izveli cijelu predstavu. Sad mene zanima tko bi to mogao naći čovjeka koji bi došao pred tamo okupljenih nekoliko tisuća Tuđmanovih pristaša glumiti atentatora?! Koliko bi taj čovjek naplatio tu izvedbu s obzirom na mogućnost linča njega jednoga od strane mase okupljenih Hrvata!? Možda je dobio i neki bonus zato što je zaista tom prilikom srušen na pod, pretučen i ležao u nesvijesti!?

Ali ovo je samo još jedan primjer kako se, bez ijednog dokaza, plasira neka fantastična teorija ili optužba na račun Tuđmana i onda se o tome raspravlja, iako je sama rasprava posve deplasirana.

NOVH kaže:

Pomirba u ukupnom građanstvu RH,nije postojala.Možda se ona manifestirala u nekim pojedinostima ili skupinama,ali na nacionalnom nivou ona se nije podrazumjevala jer nije postajao upražnjeni prostor za to. Govorim o stanovništvu,govorim o Hrvatima kao narodu,govorim kao općem pozivu u obrani domovine.Pomirba se može uzeti samo za pojedine osobe ili stranke,to je sve.Oni su uvjetno rečeno nevažni u ovom slučaju. Zajedništvo je po tebi posljedica pomirbe?! Ja tvrdim da je zajedništvo nacionalni konsenzus,a tko se hoće baviti pomirbom to je nešto drugo.Ne smijemo miješati te dvije stvari kao glavni pokretački sklop u obrani Hrvatske. Zajedništvo ima nacionalni predznak,pomirba je za političku emisiju,koja po svemu sudeći ima slabe noge,po meni.

Pa naravno da se pomirba nije odnosila na razinu da se u Imotskom pomire Šime i Jure, jedan sin ustaše, drugi od oca partizana.

Sam termin pomirba je tek kolokvijalni, općeprihvaćeni i pojednostavljeni izraz za ono što Tuđman opisuje kao „jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske“, pa „nadići sve idejne razlike; uzvisiti se nad političke razlike“, zatim „kloniti se svega što može nepotrebno trošiti narodne sile ili unositi razdor i pomutnju“, te odbaciti „svaku pomisao o navodnom dopuštanju revanšizma ili revanšističkog duha u bilo kojem području života“.

S obzirom na povijesna iskustva hrvatskog naroda koji je prolazio i kroz bratoubilačke građanske sukobe, pa i ona onu staru „podijeli pa vladaj“ ta upozorenja su bila sasvim razumljiva.

U kontekstu hrvatske borbe za neovisnost, to ima svoj opipljivi, praktični oblik. Naime, postojala je realna opasnost da itekako prisutan animozitet prema dužnosnicima bivšeg režima preraste u osvetu, a zatim i u nešto više i gore po hrvatski narod. Upravo zbog toga, Tuđman na vrijeme registrira kako se to mora spriječiti u začetku i postavlja se pravilo da je svatko tko želi sudjelovati u stvaranju države dobrodošao. Jako dobro znamo kako su omraženi bili pripadnici jugoslavenskih sigurnosnih službi. Obično bi takvi bili objekt čistke i žrtve osvete u slučaju smjene sustava kojeg su održavali. No, njima je ponuđeno nešto sasvim drugo – mogućnost da svoje usluge, iskustva i znanje prilože u obrani zemlje. Ista stvar je i sa pripadnicima JNA. Čak i uz proklamiranu pomirbu oni su bili izloženi šikaniranju od strane pripadnika hrvatskih postrojbi u stvaranju. No, upravo zbog te pomirbe spriječeno je da ih se posve odbaci, da ih se smatra neprijateljima i izdajnicima i velika većina je na koncu dobila priliku boriti se za Hrvatsku i s vremenom se prestali biti „vojna lica“ a postali hrvatski branitelji. Imamo i desetke tisuće Hrvata koji su protjerani u inozemstvo, mnogi od njih su za to krivili točno određene osobe iz policijske, sigurnosne ili vojne strukture sa svog područja. Gdje bi završili da su se takvi vraćali i zatim obilazili kraj da se osvećuju onima zbog kojih su godine i godine proveli u tuđini?

Jer to su okolnosti u kojima se polarizira jedno društvo i jedan narod, a ne zato što ne pričaju Šime i Jure iz Imotskog.

Osobno poznajem ljude koji tvrde da su upravo zbog Tuđmanove pomirbe prihvatili neke ljude koji bi inače utopili u čašu vode. Štoviše, znam one koji danas kažu kako im je najviše žao što je provedena ta pomirba, i da se za vrijeme rata baš trebalo nemilosrdno obračunati sa svim udbašima, komunjarama, jugoslavenima …

A ja uvijek ponavljam – da se to dopustilo, da nije bilo Tuđmanove pomirbe, potonuli bi u međusobne sukobe i neslaganja i bili bi lak plijen za agresore.

I dodao bih da se ta pomirba danas pojednostavljuje pa se zbog toga ne prepoznaje ta njena ogromna i sudbonosna vrijednost koja je zaista omogućila najprije zajedništvo u borbi za državu, a zatim i stišavanje tenzija oko davno završenih povijesnih epizoda. Koje su se opet probudile i izazvale nakon Tuđmanove smrti pa se hrvatsko društvo još iscrpljuje u pričama oko ustaša i partizana.