Ja imam 21.
I koliko sam do sada spoznala mislim da dosta dobro podnosim rastanke. Ni ja nisam plakala na kraju srednje, niti na kraju osnovne. Na mom faksu redovito izgubi godinu masa ljudi. Među njima su i oni s kojima sam se intezivno družila. Oni bi se gubitkom godine vratili u mjesto prebivališta, rijetko kada bi dolazili na poneki rok polagati ispit tako da sam ih ja viđala svega par puta godišnje. Nije mi to teško palo, iako smo baš bili bliski.
Sjećam se da sam kad sam bila skroz mala, negdje 1-2 osnovne, ostala bez najbolje prijateljice jer se ona morala preseliti. Njezini su se rastali i ona je otišla živjeti s tatom negdje u Bosnu. Sjećam se da mi je to tada bilo teško palo. Od tog trenutka ne mogu se sjetiti niti jednog rastanka koji me potresao.
S druge strane, nitko tko mi je jako blizak nije nigdje otišao.
Sestra će mi završiti faks uskoro i nakon toga planira otići izvan Hrvatske. Nevjerojatno smo povezane i u jednom periodu me sama pomisao na njezin odlazak dovodila do suza. Imala sam osjećaj kao da me ostavlja i kao da joj nisam dovoljno važna da ostane
Ali sada me to muči znatno manje. Svjesna sam da se mora osamostalit i na neki način jedva čekam da napravi taj korak. Iako ćemo biti udaljene i iako nikad više neće biti kao prije, znam koliki će to napredak biti. I za mene i za nju. Tako da ne vjerujem ni da će me taj gubitak pretjerano slomiti. (Iako, to je tek za godinu dana, sjetit ću se ovog posta kad budem negdje u kutu sobe ridala jer odlazi
)
Ono što je mene oduvijek mučilo dok sam razmišljala o rastancima je prolaznost vremena. Uvijek sam mozgala o tome kako se sve mijenja i kako ništa ne traje vječno. I to je ono što bi mene uvijek rastužilo. To što svatko živi svoj život, svatko živi za sebe i za svoju obitelj, to je naravno normalno i poželjno, ali s druge strane može biti bolno osjetljivim dušicama poput mene
Svaki puta kada bi netko otišao ili napravio nešto takvo da mene ostavi, a izabere za sebe svoj put, ja bih se osjećala nedovoljno voljeno. To je vjerojatno strašno sebično od mene - to što sam očekivala da baš ja budem ta zbog koje će netko žrtvovati sebe, i tko zna zbog čega je to tako i zbog čega sam se tako osjećala (moža neka trauma iz djetinjstva
ili je to normalno da se ljudi osjećaju nedovoljno uvaženim kad netko odluči ići svojim putem?
Nekako sumnjam u normalnost tog osjećaja
).
S vremenom sam naravno postala svjesnija načina na koji život funkcionira
i sada mi je normalno da ljudi žive za sebe, ali svojevremeno (u periodima kada sam razmišljala o sestrinom odlasku) zapravo mi je to bilo najbolnije. Ne što odlazi i što neće sve biti kao prije, nego pomisao na to kako se sve konstantno mijenja i kako ne može postojati neka poveća zajednica koja će biti trajnijeg karaktera i u kojoj ćemo svi biti jednako uvaženi.
Malo sam se pogubila u svemu