[Rurik]

Imam jedan odgojni problem: naš bi sin (5 g.) u svakoj igri želio pobjediti. Kojeg god da se sporta dohvatimo, ako ne pobijedi - rasplakat će se. Što da radimo?

Ako ga puštamo da pobjeđuje, rast će njegovo samopouzdanje (što mi se čini izrazito bitno!) ali će se i uobraziti.
Neki dan je došao s idejom da je najbrži čovjek na svijetu jer je na neki način izračunao da može trčati 155 km/h.
Svako malo je pokazuje uvjerenje da je već spreman za Arsenal i Hrvatsku reprezentaciju.
Koliko ga dugo smijem puštati u tome uvjerenju? Kasnim li već s čvršćom reakcijom? Hoće li ga sudar s realnošču ili klincima u vrtiću jednoga dana previše zaboljeti?

Opet: ako krenem ono ful racionalno, strah me je da mu ne poljuljam samopuzdanje, vjeru u sebe i svoje mogućnosti... Ne bih htio da ga obuzme "ja niš ne vrijedim" osjećaj...

Molim vas, ako netko zna kakav pametan i stručan odgovor, ili me može uputiti gdje ga mogu pronaći, ...