[The Poet]

Dal' cvijet je to što lijepo miriše,
što svojom ljepotom sudbinu piše.
Što ujuto svako nekog razveseli,
što nečijem srcu poklone dijeli.
Tom cvijetu se svakoga dana ja divim,
a meni je suđeno da bez njega živim.

Dal' ljubav se zove to što srce ti zlati,
što za tvoj osmjeh ti osmjehom vrati.
Što grije ti srce i kad je najljuća zima,
što kutak za tebe ono uvijek ima.
Ta ljubav se daje i za njom se uzdiše
a meni je suđeno da mi ne vraća se više.

Dal' zagrljaj čini te čudesne stvari,
što ne može ništa da dan ti pokvari.
Što čeznu za njim i veliki i mali,
što zbog zagrljaja su mnogi ratovi stali.
Taj zagrljaj dobiješ i odmah si brižan,
a meni je suđeno da mi bude nedostižan.

Dal' poljubac istinski sve probleme rješava,
što taj dodir usana je ljubav prava.
Što spaja duše, nevidljivom niti,
što hrani nas ljubavlju da budemo siti.
Taj poljubac sad mnoga srca grije,
a meni je suđeno, da za mene on nije.

Dal' suza je ta što ostaje njima,
onom tko ne može svog cvijeta da ima.
Tko ljubavi daje, al mu se ne vraća,
za zagrljajem čezne, al' nitko ga ne shvaća.
Dal' umjesto poljupcem, suzom ja guštam,
a meni je suđeno da na jastuk je puštam.