|
Sergej Jesenjin (Pustolovine jednog mangupa)
Necemo vise gazit po lobodi,lutati grmljem,ni traziti trag.Sa snopom vlasi svojih poput zobi, iz snova mojih nesta lik tvoj drag.
Sa bojom na kozi,jagoda rumenih, ko rujni suton kad tone za brijeg,njezna i lijepa ti si bila meni, nalik na bijeli i blistavi snijeg.
Ociju tvojih zrna uvenula, zvonko ti ime iscezlo ko poj, no ipak osta u naboru sala nevinih ruku medni miris tvoj.
A kad na krovu njusku svoju ko mace mije, u taj tihi cas, vodene trske, dok u vjetru poju, o tebi krotki donose mi glas.
Da si mi bila san, pjesma i sreca, cesto mi plava dosaptava noc.Tko tebi sazda gipki stas i pleca, taj svijetle tajne otkrio je moc.
Necemo vise gazit po lobodi,lutati grmljem,ni traziti trag.Sa snopom vlasi svojih poput zobi, iz snova mojih nesta lik tvoj drag.
|