Quote:
bigblue2010 kaže:
Lucija, neke stvari o tvom odnosu s roditeljima su se dale naslutiti iz tvojih ranijih postova, ali ovo sto pises je gore nego sto sam mislila.
Iskreno, ne mogu si ni zamisliti kako ti je, jer je za mene ljubav mojih roditelja normalna kao disanje.
To ti sad nitko vise ne moze nadoknaditi. Ali ti si postala dobra i cvrsta osoba, a to je najvaznije. Ako osjecas potrebu za psihologom, nemoj se sramiti.
Uskoro ces imati svoju obitelj i bit ces svojoj djeci sve ono sto su tvoji roditelji trebali biti tebi, i to ce te ispunjavati. Tako da ce tvoja tuga pomalo blijediti i postat ces emocionalno kompletna osoba. I taman kada se to desi, tvoji roditelji ce biti toliko stari i nemocni, da ce ti se objesiti oko vrata i traziti da im das ljubav koju oni tebi nisu dali. Pripremi se na to i znaj unaprijed da li ces ih odbiti ili prihvatiti.
I nemoj se zacuditi ako ce tvoji roditelji htjeti biti dobri baka i djed tvojoj djeci. Jer na taj nacin ce ponovno pokusati dati ti do znanja da je problem bio u tebi, a ne u njima, jer je sigurno da im savjest nije cista.
Najgore je proslo. Nemoj gledati natrag. Stisni zube i uzmi sto imas, nemoj zaliti za onim sto nisi imala.
Ja vjerujem da te oni vole, jer je prakticki nemoguce da roditelj ne voli svoje dijete, ali tvoji roditelji nisu bili u stanju izaci na kraj sa svojim problemima, nego su tebe pretvorili u poligon za izivljavanje svojih frustracija. Ako se stvrno lose osjecas, strucna pomoc bi ti nesto znacila u smislu da poslozis osjecaje i racionaliziras ih, mozda bi ti bilo lakse. A mozda bi uspjela shvatiti zasto su se ponasali tako kako jesu i mozda bi uvidjela da ih nije pokretala neljubav prema tebi, nego nesto sto s tobom i nije imalo puno veze.
Ako i ne mozes oprostiti, razumijevanje bi ti mozda pomoglo.  
|
Tnx!
Jel i drugi misle da ovakve stvari blijede kad se zasnuje vlastita obitelj? Ja jedva čekam priliku da se omajčim i iskreno se nadam da moje loše iskustvo neće imati loš utjecaj na male Lucijiće.
Što se tiče mojih roditelja kad ostare - platit ću što treba platit, al prić im da me zahaklaju svojim sranjima kojih je previše i kad su zdravi - no way.
A za unuke - mogu im prić samo u kontroliranim uvjetima, kroz staklo ili uz pomoć web- camere.
Usput, ja manje više kužim tko su oni i koji su njihovi bedovi, pa im ja već odavno ništa ne zamjeram. Ono s čime se ja borim su osjećaji koji su ostali u meni; bol, praznina, tuga, napuštenost. To odavno nema veze s ljudima s kojima ja popričam tu i tamo telefonom uz pomoć par nebitnih fraza.
Shvaćanje i praštanje pomažu da se ne ulazi u nove sukobe i očekivanja koji rađaju novim ranama, ali nemaju utjecaja na ono što se iznutra nekad davno dogodilo.... nažalost.
Jel ima još tko ovakvih iskustva?