Ja to donekle mogu i sakriti od okoline,osim,naravno,one blize s kojima sam u svakodnevnom kontaktu i s kojom zivim.Ali ni oni,naravno,ne razumiju moje postupke i cesto puta sam cuo i slusam one do ludila iritirajucu izjave:"ma to si si samo umislio u glavi" ili "probaj se natjerati da to ne cinis".
A drustveni zivot?Katastrofa!Samo jedan primjer:zovu me frendovi na neko vikend-skijanje,a ja premda bi zelio ici-ne mogu jer me strah da cu biti sprijecen u vrsenju svojih glupih rituala tj. da cu cijelo vrijeme siziti zbog toga.To mi je prva misao u glavi i onda radje ostanem doma nego da odem negdje gdje bi drugi mogli skuziti koliko sam 'lud'.
jako puno energije trosim na skrivanje tog svog poremecaja i to me sve vise umara.
A tek neka veza?Nema sanse.Vise..Jer prije sam s tim mogao (i jesam)imati i djevojku,ali danas kad se stvar pogorsala,bilo bi u najmanju ruku nerealno ocekivati da bi netko mogao zivjeti sa mnom ovakvim.To je ono sto me mozda najvise boli..Osjecam se kao invalid,samo sto to samo ja znam i osjecam.Od ostalih moram to skrivati..
Mozda nisam naletio na pravog psihijatra,ali sve vise sumnjam da takav i postoji.Jer,iskreno,svrha otvaranja ovog posta je bila pronaci barem malu nadu..
Thanx.