Quote:
imanuel kant 1 kaže:
Naravno da nije sve crno bijelo, ali u ovom kontekstu sukoba idealizma i materijalizma sam namejrno postavio ovaj primjer.
Ti si dalje u postu naveo da materijalizam nista ne znaci, ako nema unutrašnjeg mira.Tačno.Ali previđamo jednu činjenicu.Ko moze dokazati da je materijalista, ili bar umjereni materijlista bez unutrašnjeg mira.Ima li neko istraživanje?
Ili da je svaki idealista prožet unutrašnjim mirom?Kad bi sukobili radikalnog materijalistu (primjer psihopate koji gazi sve da bi dosao do novca i moci) i ekstremnog idealistu (koji se bori protiv siromaštva, protiv sistema, korpucije), vise bi unutrašnjeg mira našli u ovom prvom.
Jer, materijalista ne mora biti nuzno los čovjek.Moguca je kombinacija idealizma i materijalizma, ali to sa stanovipta nekog šireg društvenog konteksta, i promejne društva nista ne znaci.TO je održavanje statusa kvo.Nit smrdis niti mirišeš.
Idealizam je i u materijalizmu.JEr materijalista radi tako , zato što misli da je to ispravno u smsilu sveobuhatnosti života sa stanovišta svake pojedinacne idndiivdue (upravo moj primjer porpalog idealiste za kojeg bi bilo bolje da je materijalista).
Moje pitanje je kako da se idealizam bori prtovi samog sebe u samom aspektu materijalizma, odnosno kako se boriti protiv statusa kvo u današnjem društvu.
Kako mlada čovjeka navesti i kojim arguemntima da se u potpunosti baci u idealizam, kad je život kratak i brzo prođe.
Jer po meni u društvu imamo sa ovog apekta gledano tri gurpe ljudi.One koji teže ka moći, slavi, novcu i koji su samo na sebe orjentisani, dakle bez brige za društvo i težnje kao solidarnim, zajedničkim ciljevima.Drugi su idealisti, koji su potpuno protivni materijalizmu, i koji su spremni da se žrtvuju (njih je danas dosta malo).I treći su u sredini, najveca grupa koja kombinuje ovo prvo i ovo drugo.I kako nekog iz tog prosjeka, navesti, da skrene lijevo , u potpunosti ka idealzimu.Nema garancije da ce se nesto promjeniti.Nema garancije za nekom nagradom (tipa vječni život).Nema garancija ni za sta.A ovamo ima ugodan život, solidno je ipsunjen materijalistički, a opet gaji neke elemente idelaizma, koji su mu dovoljni da nahrani svoj duhovni hedonizam.
I tako vrijeme prolazi.Ovi desno i ovi lijevo se međusobno bore, ovi lijevo gube, a sredina se koelba malo tamo, malo vamo, bez objektivne mogućnosti da se regrutuje u poptunosti lijevo.
Jer kapitalizam, kao izraz materijalizma , je pobjedio onda kada je prosječnom čovjeku (pod prosenco ne mislim nista lose) dao prosječan život, odnosno nahranio stomak.Lako je bilo ljude pokretati na neke ustanke, bune, promjene onda kada je stomak bio prazan, bez neke dalje budućnosti, odnosno kad se nije imalo šta izgubiti a dns se barem u razvijenim zemljama ima šta izgubiti.
Zašto bi se neki prosjecan Nijemac ili Amerikanac, bunio protiv npr. gladi u Africi, isao u misije, protestovao protiv velikih korporacija, protiv imperijalističke politike, davao ostavku na posao ili slicno, kada ima pristojan život.Zadovooljice se povremenom kritikom, nekim sitnim ispadom idealizma ili bune i to je to.
Davno je oštrica idealizma otupljena, odnsono onaj njen najubojitiji dio, barem u onim dominantim zemljama u svijetu, kad je prosječnom čovjeku dat kakav takav životni standard (usudio bih se reci i dobar) odnosno eleminisana briza za egzistencijom.
|
Što tebe osobno, mislim tebe u sklopu tvog života konkretno brine kada je ova tema na tapetu..?
To što misliš da materijalisti i psihopati dobro prolaze u životu? Što ako jesu..?
Pitam te da li ti misliš da je poželjno biti psihopat, živjeti sa psihopatom, sebičnjakom, narcisom? Da li bi ti želio da ti je otac bio takav? Zaista misliš da je to nekakav model prema kojem treba živjeti? Zar si zaista uvjeren da je to prednost..?
I sada drugo pitanje.. Što misliš tko je kreirao sve što vidiš oko sebe? Okreni se malo pogledaj gajbu u kojoj živiš, pogledaj grad u kojem živiš, pogledaj ljude, djecu, vozila, tehnologiju? Što misliš da su to kreirali psihopati ili nečije marljive uporne i redane ruke koje hrabro kroče kroz život i nose hrpu problema na svojim leđima, životnih problema?
Što misliš da je lak zadatak odgojiti djecu, da je lak zadatak skrbiti za svoju obitelj, da je lak zadatak pomoći slabijem, da je lak zadatak ulagati u međuljudske odnose, da je lak zadatak dijeliti i založiti se za slabijeg i onom kome pomoć treba?
Ne, to je užasno teško, treba jako mnogo volje, strpjenja, znanja, upornosti, truda vjere..
Ali zamisli svi ljudi to rade, ili bar većina, onih 95% koji se bore i krpaju kraj sa krajem. Neki su toliko predani idealisti da odu u najzabačeni djelove svijeta pomagati najsiromašnijima, i to ih ispunjava, sretni su zbog toga..
Mi kao društvo imamo zadatak zaštitit sebe i svoje najdraže od utjecaja raznih spodoba koji sebi uzimaju za pravo da otimaju ono što nije njihovo i uništavaju ono što je netko strpljivo gradio. Ne samo mi nego društvo u cjelini. Psihopata će uvijek biti, naš je zadatak da ih izoliramo iz društva inače ćemo kao društvo nazadovati i konačno propasti. To je na žalost put kojim je Zapad krenuo.
I sad si ti u nedoumici oko izabiranja strane? Ma ne možeš ju izbrati jer si ju već izabrao, izgradio si se takav kakav jesi sa idealima i vrijednostima, ne možeš biti đubre sve i da hoćeš, dakle stranu si izabrao. Jebe te samo činjenica da si možda izabrao teži put..? Pa jesi i što sad? Tko da se brine o tvojoj djeci, država možda, psihopati možda? Tko da se brine o tvom životu, gradu, državi ako ti nećeš..?
Vidiš moraš, nemaš izbora. Oni koji ne moraju i na koje si u neku ruku ljubomoran možda žive lakšim životom, no ne nužno sretnijim i ispunjenijim. Što si ljubomoran jer netko vozi skupa kola? Pa ne mogu svi voziti skupa kola, samo mali postotak onih koji su uspjeli zaraditi preko tuđih leđa. Svi on nose probleme sa sobom, vjerum mi nitko na probleme nije imun. No ti imaš problem em što si ljubomoran, em što želiš mijenjati svijet. A to su toliko blesave ideje same po sebi d je to strašno. Ne možeš ni sebe promjeniti a kamo li druge ljude. Jedino što možeš jest u svom malom sitnom, krhkom životu ostvariti sebe i pružiti malo ljubavi drugima. Svijet nikada nećeš promjeniti, svjet je previše velik i kompleksan za tako nešto.
Ja bih prije rekao da te jebe mogućnost prilagodbe i jak superego. Recimo da je rat i treba krasti da bi preživio, naravno da bi krao, ne bi umro od gladi. Recimo da treba prihvatiti da je svijet jedno jebeno mjesto, nepravedno i sivo i da se treba snaći jer drugačije ne ide, zašto je to teško za prihvatiti? Mi smo samo ljudi, mali, sitni u svojim malim svjetovima, željni ljubavi i prihvćanja, ne treba nam ništa mnogo više od toga. Kad smo gladni prvenstveno se želimo najesti, kada smo siti želimo biti voljeni i ostavriti se. Svijet je nepravedan, netko se rodi kao car a netko kao siromah, to su ljudske sudbine, svijet je takav, no ti imaš svoju glavu i svoj put, na tom putu ostvarit ćeš ono što misliš da je najbolje za tebe. Drugima se pretjerano ne zamaraj jer ništa promjeniti ne možeš..drugi imaju vlastite želje, vrijednosti i put ka sreći.
I ewo ti odgovor na pitanje zašto bi netko izložio sebe, borio se za nešto i težio mjenjati stvari..? Zato što mora, zato što želi, zato što želi dobro sebi i svojoj djeci, zato što nema izbora. Ljudi se neprestano bore u životu, stoga ja ne razumijem pitanje zašto bi se netko za nešto borio kada je borba za preživljavanje, ljubav i samoostvarenje utkana u nas od dana našeg rođenja pa do posljednje sekunde našeg života...
I još jedna stvar koja te brine, kapitalizam.. Zapamti od kada je svijeta društva su se mjenjala i nitko još nije pronašao utopiu, zato što je nemoguće pomiriti individualne želje svih, bez obzira koliki ti idealist bio. Društva rade kompromise, uspješnije ili manje uspješne. Kapitalizam je kompromis, trenutno šljaka sa svojim prednostima i hrpom mana, hoće sutra tko zna..No ti ćeš i dalje morati jesti, piti, i brinuti za svoje njamilije...
