|
U vremenima krize i neimaštine (a nama su izgleda takva vremena zajamčena na duži rok) velika većina ljudi pravi jednu osnovnu pogrešku. Počne se baviti raspodjelom postojećeg umjesto da razmišljaju kako to postojeće povećati i poboljšati.
I ovaj, meni nepoznati, gospodin iz HDZ-a se tako koncentrirao na to kako raspodjeliti zdravstvenu zaštitu, a ne kako ju cjelokupno podići na višu razinu.
Iako se u načelu slažem s tim da onaj tko više doprinosi treba više i dobiti, u slučajevima koji dotiču osnovna ljudska prava to nije tako. Zdravstvena zaštita, obrazovanje, osnovna socijalna prava nisu kategorije koje se smiju gledati po načelu tko je više uplatio. Društvo jednostavno ne smije dozvoliti da bilo tko bude zbog toga što manje uplaćuje u sustav zakinut na tim poljima. Tu, na tih nekoliko područja, obavezno mora prevladati načelo solidarnosti.
Osnovni problem s tim gledanjem na zdravstvo (ili recimo obrazovanje) je to što ti bogati ne mogu dobijati višu razinu usluge, a da zbog toga siromašniji ne budu zakinuti. To je princip spojenih posuda. Ako u jednu uđe iz druge mora izaći. Da bi bogatiji dobivali bolju zdravstvenu skrb (ili obrazovanje) za njih se moraju otvarati posebne, uglavnom privatne zdravstvene ustanove. Te zdravstvene ustanove su skuplje, imaju veće troškove (zbog bolje stručne i tehničke razine usluge, udobnosti, privatnosti). Dio te kvalitete se može financirati istina i privatno, ali dio uvijek i svakako ide na teret zdravstvenog fonda. Dakle da bi se osigurala bolja kvaliteta zdravstvene zaštite, neminovno se dio sredstava mora za tu pojačanu kvalitetu izdvojiti iz zajedničkog fonda. A to znači da za ostale, siromašnije osiguranike ostaje manje.
Ali to i nije glavni problem. Glavni problem su kadrovi. Privatne ili bilo kakve elitne zdravstvene ustanove trebaju elitni kadar u rangu opreme. Kako raspolažu boljim financijskim i radnim uvjetima one će razumljivo, privući kvalitetniji kadar. I opet siromašnima ostaje ono lošije i manje stručno osoblje. Dakle opet povećanje kvalitete za bogate ide izravno na štetu siromašnih.
Potpuno je neizvedivo i nemoguće u takvim uvjetima ono što ovaj čovjek govori. Povećati kvalitetu zdravstvene usluge bogatima a pritom zadržati kvalitetu za one siromašne. Kako bude rasla kvaliteta usluge za bogatije, tako će istovremeno padati kvaliteta za siromašnije.
To je definitivno promašen koncept, kako sa društvenog, humanog, socijalnog stajališta, tako i sa ekonomskog. Jer siromašniji će uvijek biti znatno brojniji od bogatih. A kako se njima smanjuje kvaliteta zdravstvene zaštite, tako će se neizostavno zdravstvena slika društva kvariti. A stanovištvo lošijeg zdravlja je manje produktivno i manje efikasno, a u konačnici, zbog znatnog povećanja ukupnog broja zdravstveno ugroženih i skuplje.
Nasuprot tim bavljenjem raspodjelom, treba se pozabaviti načinima da se poveća ulaganje u jedno i jedinstveno zdravstvo za sve. I što je još važnije, načinima da se to zdravstvo organizacijskim mjerama, tehničkim, racionalizacijama, smanjenjem birokracije, efikasnom dijagnostikom i prevencijom, obrazovanjem pučanstva, ali i disciplinskom mjerama učini efikasnijim. Efikasniji sustav je svugdje, pa i u zdravstvu neminovno jeftiniji i isplativiji. Tome treba zdravstvo težiti, a ne preraspodjeli i raslojavanju na praktično dva ili više paralelenih sustava.
A jedno je definitivno sigurno. Samo kvalitetnim organizacijskim promjenama, racionalnijom upotrebom već postojećih sredstava i tehnologije bez nekih dodatnih ulaganja, znatnim povećanjem kvalitete dijagnostike, prevencije i obrazovanjem pučanstva se mogu postići ogromni pomaci i ogromne uštede. Tu mjesta ima napretek. Samo je pitanje ima li stručnosti i prije svega volje da se to provede.
Dakle, ne dvostrukom zdravstvenom sustavu, nego dizanjem razine cjelovitog jednog i jedinstvenog sustava i bogatiji i siromašniji će dobiti zadovoljavajuću uslugu. A to se definitivno može i bez ogromnih ulaganja. Samo znanjem i voljom.
|