Quote:
cestar kaže:
Upravo ovo boldano je pitanje... na temi društvenih podjela sam spomenuo Rubina i njegovu knjigu o 'moralu samoispunjenja' i, prema njemu, činjenici kako je taj moral sve više podržan političkim, kulturnim, ekonomskim ustrojem društva i države.
Meni je to upitno... ne zbog toga što sam kontra svega što taj moral podrazumijeva, već što pretpostavke za njegovu dugoročnu održivost nisu ispunjene.
Na neki način da... mislim da je i Fromm negdje spomenuo kako su ljudi u Srednjem vijeku imali možda i više pravog individualizma nego moderni čovjek.
Ova okupljanja su tzv. 'new tribes'... kako ubiti slobodno vrijeme, počesto.
Potporu svemu tome daje ta veleslavljena administrativna država.
Kao što ti je poznato, nemam ništa protiv 'new tribes'... ali drugog tipa, u kojem su ljudi izgradili stvarnu zajednicu i minimalno ovise o superstrukturi.
Kršćanski anarhizam... 
Nama je u Hrvatskoj takva slika bliža, poznatija... ali, sumnjam da će to tako izgledati, poput recikliranja filma prije 80 godina.
Upravo zato jer svi gledaju na vrata, "soft despotism" će nas posjetiti kroz ventilacijske otvore... |
Zapravo ne kužim koncept kršćanskog anarhizma, vjerojatno zbog onog 'ni dieu ni maitre', ali nemam ništa protiv takvih zajednica. Zajednička religija pritom dobro dođe kao sredstvo međusobnog povezivanja članova.
Dobro da si spomenuo Fromma, on je nešto izašao iz mode, a nekad je bio skoro pa obavezna lektira. Mislim da je on bliži nekom 'moralu samoispunjenja' nego ovo što navodi Rubin - to ne samo da je neodrživo, nego s moralom veze nema. Moral bi, po definiciji, trebao uređivati društvene odnose, a ne opisivati nečiji pojedinačni narcizam (pišem prema onome što si naveo tamo, knjigu nisam čitala).
Ovaj pristanak na odvođenje koji sam spomenula, upravo je taj tvoj ventilacijski otvor, odnosno neki 'jebe mi se' stav. E tu konačno dolazimo do naslova teme. Nema kolektivne krivnje. Krivnju može osjećati samo pojedinac, zbog onog što je učinio ili, u ovom kontekstu, onoga što je propustio učiniti. A to nešto je jednostavno izražavanje (opet pojedinačnog) nezadovoljstva.
Jedno obično "ovo je sranje, idem doma" može imati jako veliki učinak. A i ne mora. Preuzimaš rizik. Ulozi su bitno manji nego nekad, ali mi smo veće kukavice, pa se to nekako izjednačava da igra i dalje bude zanimljiva.
