|
Jel još netko ovdje dijeli moj problem? A to je da se već dugo godina mućim sa socijalnom fobijom, jako anksioznosti, strahovima, povlačenjem u svoj sigurni kutak doma, i zbog toga sam duboko duboko nesretna, i kao rezultat toga su moji slabi živci i prelako odustajanje od svega u životu.
Znači raspizdim se samo tako (samo pred ljudima i na poslu npr ne smijem to pokazati pa relativno lako to sakrijem, naviknula sam se valjda već), lako se rasplačem oko gluposti, i nemam nimalo upornosti oko ničega?
Znači čim naiđem na neku i najmanju prepreku i ne ide mi nešto od prve, ja izgubim živce i odustanem. I nemam snage ponovno pokušati jer sam uvjerene da neću nikad uspjeti pa čemu pokušavati.
Tako sam odustala i od učenja jezika, i još puno drugih stvari koje bi mi bile jako korisne na poslu a i inače, odustala sam od ljubavi i veza totalno, jer ja to ne zaslužujem, od pravih prijateljstava pa se 'zadovoljavam' onim površnim..
I za sve to sam uvjerena da ne zaslužujem ništa dobro i da se to drugima događa a meni ne.. Vidim samo sve crno pred sobom, i koliko god pokušavala naći nešto dobro oko sebe i u sebi, jednostavno ne nalazim ništa. Doslovce ne vidim ništa ni sivo pred sobom, a kamoli bijelo. Samo crno.
I često preuveličavam sve loše što se dogodi, pa je u mojoj glavi to uvijek 10 puta gore nego što stvarno ispadne.
I ja sam toga svega svjesna, ali ne znam kako izaći iz toga.
Ima li još netko ovakva iskustva ili sam sama u ovome?
|