[martin23]

Drugog travnja 1992. oko 22,00 sata primili smo zapovijed za napad na Baranju.
Prema planu koji nam je bio izložen napad se trebao odvijati na cijeloj
liniji obrane od mađarske granice do Kopačkog rita. Uz potporu artiljerije,
tenkova bili smo uvjereni u puni uspjeh.
Strahovali smo, ali se i radovali što ćemo konačno protjerati četnike.
Moj je vod dobio zadatak da zauzme cestu između Torjanaca i
Nevesinja.
Bio sam zadovoljan što nećemo voditi borbe u naselju.
Pokret je bio u 01,00 sat. Kamionima smo stigli do obale Drave pa
čamcima na polazni položaj.
61
Raspoređeni u šumi, čekali smo svitanje, drhtali od prohladnog jutra,
straha, uzbuđenja, neizvjesnosti.
Izviđači su krenuli za mraka i na cijeloj liniji napada u 06,00 sati otvorili
vatru na stražare na nasipu.
Na pravcu je napada 1. satnija predvođena zapovjednikom Antunom
Petrovićem došla do samog nasipa i uz pomoć izviđačke postrojbe „Crne
vrane“ napadala „karaulu“.
Tu je poginuo Josip Vrbanić Beli iz Rakitovice i Željko Tomić, prognanik
iz Baranje. Teško je ranjen Gotal, a Vladimir Žanić je pogođen snajperskim
metkom u glavu te je preživio samo zahvaljujući odličnoj američkoj kacigi
koja je usporila metak.
„Karaula“ je gotovo potpuno uništena, a neprijatelju naneseni veliki
gubici u ljudstvu.
Na pravcu napada 3. satnije imali smo također teške gubitke, ali i
uspjeha.
Pokušat ću detaljnije opisati tijek napada na ovom pravcu. Ova je knjiga
premala da se opišu svi događaji toga dana, no događanja na ovom dijelu
crte bojišta smatram posebno bitnim jer je to jedino mjesto gdje smo uspjeli
probiti prvu crtu obrane neprijatelja i voditi borbu s druge strane nasipa.
Opisujem subjektivno, prema vlastitom sjećanju i sjećanju nekolicine
suboraca. Nemam namjeru davati konačne sudove, već samo pokušati
opisati događaje, atmosferu i vlastite osjećaje. Neki detalji su mi zasigurno
promakli, neki su iz drugog kuta gledanja izgledali drugačije. Za neke sam
situacije zaključio da zaslužuju detaljniji prikaz, kao i postupci pojedinaca
koji mogu služiti na ponos njima, njihovim potomcima, Hrvatskoj vojsci i
narodu.
Nakon što su izvidnici izvršili prvi udar, stvorili su prostor za prolaz preko
nasipa, no greškom veze nisu nam mogli odmah javiti o svom uspjehu pa
smo izgubili tempo napada.
Lijevo i desno od nas čula se puščana i mitraljeska paljba, izmiješana s
detonacijama tenkova i topova.
Nakon gotovo sat čekanja, zapovjednik satnije Drago Lazar naredio
je pokret. U borbenom smo rasporedu krenuli kroz šumu prema nasipu s
kojeg se čula sporadična pucnjava. Na tristotinjak metara od nasipa šuma
se iznenada prorijedila i našli smo se na otvorenom prostoru. Ispred nas
se nalazio rov s mitraljezom koji nas je zasipao rafalima. Polijegali smo iza
rijetkih hrastova. Mitraljez je bušio stoljetno hrašće i debele topole kao da su
od papira, a po nama je padalo iverje.
Više smo od pola sata ležali i puzali od drveta do drveta sklanjajući se od
mitraljeza i strahujući od minobacača 60 mm koji nas je „tražio“ po šumi.
Nevjerojatno je kako nitko nije bio pogođen.
Tristotinjak metara od mitraljeskog rova, udesno, na nasipu se nalazio
vojnik koji je cijelo vrijeme nešto nerazumljivo vikao, dizao pušku, skidao
kacigu, skakao, no mi nismo bili sigurni je li naš izvidnik ili kakva četnička
zamka.
Tek kasnije smo saznali da je to bio naš izvidnik Zvonko Šatović koji
Akcija “Baranja” 3.4.1992. je doslovce izgubio glas i živce pokušavajući nas dozvati da dođemo do
63
nasipa.
Kada je izvidnik Ivica Đakovac osobno došao i javio da moramo odmah
krenuti, pokrenuo nas je na izuzetno uspješan juriš do samog nasipa. Gotovo
stotinu boraca u trku prema nasipu uz gromoglasni „ uraaa“ te istovremenu
pojedinačnu i rafalnu paljbu natjeralo je neprijateljskog mitraljesca na
bijeg.
Prilikom dolaska na nasip pretrčali smo preko jednorednog minskog
polja poteznih protupješačkih mina. Izuzetna je sreća da niti jednu nismo
aktivirali.
Nismo, srećom, nastavili trčati jer je s druge strane neprijatelj bio utvrđen
jače nego smo pretpostavljali, a u zasjedi je stajao i oklopni transporter s
protuavionskim mitraljezom.
Kada je transporter počeo prilaziti nasipu, Zdravko Knežević – Krke ispalio
je kumulativnu tromblonsku minu koja je detonirala tik do transportera. U
punom se gasu transporter dao u panični bijeg kroz rijetku šumu poskakujući
na neravnom terenu. Krke opali još jednu minu i opet promaši za metar-dva,
a ovaj nastavi juriti šumom te se više nije niti pojavljivao.
Tad započne paljba po našem lijevom boku.
Slavka Rontu je metak prostrijelio kroz obje butine. Pitam ga može li
micati prstima, on razgovara kao da se ništa nije dogodilo i objašnjava da
osjeća obje noge i da može micati stopalima i prstima. U tom sam trenutku
bio sretan zbog njega. Imao je jedva dvadesetak godina, bio je uvijek
izuzetno borben i prihvaćali smo ga gotovo kao maskotu voda. Sada će ga
odnijeti u sanitet, ide u bolnicu, neće imati teže posljedice, a mi nastavljamo
u neizvjesnost.
Zamjenik zapovjednika 3. bataljuna Zvonko Grgurić naredio je silazak s
nasipa. Bilo mi je žao jer smo toliko čekali taj trenutak, konačno ga osvojili,
a sad moramo sići dolje.
No mitraljeska vatra se pojačala i po desnom boku.
Jedan vojnik pada kao pokošen, pregledavaju ga ne nalazeći ranu, a on
nakon kraćeg vremena ustaje. „Dobro je“, viču, „to je od šoka“.
Vidim da nema smisla ostati na nasipu pa privijem kalašnjikov uz tijelo i
otkotrljam se niz nasip.
Gotovo da sam legao preko potezne rasprskavajuće mine.
Uzmem je u ruke i vidim da je osigurač više od pola izvučen jer je netko
vjerojatno zapeo kada smo jurišali na nasip. Pokušam ga ugurati nazad,
no nije se dao. Sad me već lagano hvatala panika. Pokušam lijevom rukom
izvaditi kolčić na koji je nabijena ne bih li izvadio eksploziv, no ne uspijevam
jer je čvrsto nabijen.
64
Pogledom potražim pomoć.
Ugledam nasmijano lice Damira Pavina zvanog Čonč koji je već nekoliko
minuta gledao kako se mučim. Puzeći mi je prilazio. Zamolim ga da odvrne
tijelo mine, dok ja već znojnog čela čvrsto držim upaljač. Kad smo rastavili
minu, kažem mu neka je baci, a on je brižljivo sprema u ruksak govoreći kako
još ne znamo gdje ćemo danas završiti pa bi nam mogla zatrebati.
Iz daljine, s lijeve strane, čuli smo zvuk tenkovskog motora: to idu naši
tenkovi koji su prešli Dravu na gatskoj skeli. Radovali smo se jer kada dođu,
više neće biti prepreka koje ne možemo savladati.
U košmaru zvukova izdvaja se poseban zvuk tanadi koja se zujeći
približava i para travu po sljemenu nasipa, a nas zasipa pijeskom po kacigama.
Zvuk naizgled nevin i bezopasan.
Zvuk koji donosi krv i smrt.
Iz blizine prepoznajem glas izvidnika Darka Stankovića koji je mislio da
imam snajper pa me zove da idemo zajedno srediti lijevi mitraljez.
U moju ulogu me vrati zapovijed zamjenika zapovjednika bataljuna
Zvonka Grgurića:
„Zapovjednici vodova, preuzmite zapovijedanje vodovima“, nadjačavao
je zvuk pucnjave.
Okupljam gotovo cijeli 1.vod i dio pridodanih izvidnika, protuoklopnog
voda i inženjeraca u kanalu pored prosjeke.
Izvidnici su iz rova na sljemenu nasipa uz pomoć odjeljenja za
protutenkovsku borbu pokušavali uništiti bunker iz kojeg nas je cijelo
vrijeme mitraljez zasipao rafalima.
U rov na nasipu uskoči Boris Žigić zvani Pekar i gađa bunker raketnim
bacačem 90 mm.
Prebacivanje kroz uski koridor preko nasipa se nakon nekoliko
bezuspješnih pokušaja uništavanja desnog bunkera odvijalo pod unakrsnom
vatrom dvaju mitraljeza.
Nasip su pretrčavala po dvojica vojnika, uz istovremenu paljbu po lijevom
mitraljezu, kako bi ga prisilili da bar na tren prekine s vatrom.
Kada bi uskočili u rov na vrhu nasipa, isto bi se ponavljalo prema mitraljezu
iz desnog bunkera, samo je sada brisani prostor bio puno duži. Vojnici bi
trčali, a od mitraljeskih rafala oko i između njihovih nogu poskakivao bi
pijesak i busenje trave.
Neposredno prije nego će uskočiti u rov na nasipu, Vladu Rittgassera
pogodi zrno u vrat. Jako je krvario, no nisu mu bile ugrožene vitalne
funkcije.
„Što da radimo s njim?“ viču iz rova.
65
„Bacite ga nazad“, odgovaram i dvojica ga izbacuju niz padinu.
Vlado se uz jauke kotrljao niz nasip, a mi ga uvlačimo u kanal gdje mu
bolničar Jovo previja ranu i nosilima ga prebacujemo na sigurno.
Povremeno po nama padaju grane topola i hrastova, isječene
mitraljeskom i minobacačkom vatrom.
Gotovo nam usporeno preko glava preleti tromblonska mina i padne iza
nas ne eksplodirajući.
Ljudi na nasipu ne izdržavaju dugo pod stalnom vatrom mitraljeza pa
šaljem svog kurira Vladu Rastiju da zamijeni umorne izviđače.
Zvuk tenkovskog motora s lijevog krila izmiješan s detonacijama i
pucnjavom i dalje se povremeno pojačava, no tenkova nema na vidiku. Tada
nismo znali da je tenk zapao na prelasku preko mostića i da uopće neće
doći.
Dolazi zamjenik zapovjednika 3. satnije Mirko Šimara i pita koliko vojnika
ima preko. Nismo ni znali da su već dva zapovjednika voda Mirko Culek i Ivo
Crnčan - Brko među prvima prešla nasip.
„Tko će preko od nas dvojice?“ pita Mirko. „Moramo organizirati ljude i
proširiti koridor.“
„Svejedno je“, odgovaram. „
Idem ja, a ti ostani ovdje, pobrini se da svi prijeđu pa se vidimo preko“,
bile su njegove zadnje riječi prije nego se sa svojim vezistom Kazimirom
Fabijančićem uputio preko nasipa.
Više ga nikad nisam vidio.