Quote:
selenaq kaže:
Vidim da je tema malo zamrla.. Ali tko god jos cita ovu temu-nemojte to raditi! "Moja kucica moja slobodica". I doista je tako. Iako živjeli u par kvadrata, ali sami. Bit cete sretniji. U braku sam 3 godine, a prije toga hodali smo 4 godine. I kao svaki mladi par razmisljali gdje cemo zivjeti. Moja ideja je bila ici na svoje (imali smo nesto ustedevine a za dalje dici kredit). Oboje zaposleni s relativno dobrim placama. Moj suprug je sin jedinac i naravno njegov logicni tijek dogadaja je bio zivjeti u potkrovlju njegovih roditelja. Tj oni su nas nagovorili. Pa sin jedinac gdje ces, imas ovdje kucu. Da njihovu kucu koja ce bit nasa za 30 godina. U početku nisam htjela pristati zbog svakojakih prica o takvoj zajednici, ali sam se ipak uspjela nagovoriti (glupaca) da cemo imati poseban ulaz, poseban stan, necemo trebat dizat veliki kredit i uzivat cemo. Sve smo napravili, prosirili kucu, poseban ulaz, zamijenili krov, stolariju. Te dvije godine dok se kuca nije uredila zivjeli smo kod mojih. Sada zivimo godinu dana ovdje i ja razmisljam o selidbi. Zasto? Jer je postalo nepodnosljivo. U prizemlju zive njegov tata, mama i baka. Tata je super, ali mama i baka su toliko radoznale, prisluskuju, (ostavili prolaz kroz kucu zbog podruma)... stalno dolaze gore, svakodnevno. Sta radim, sta kuham, jesmo dobro,kad smo ustali, da ne govorim da se cuje svaki nas razgovor. Jedno popodne muz je radio, ja sam trenutno trudna i otisla sam leci u spavacu sobu. Dosla je njegova mama i kucala mi po vratima sobe sta ima, sta radim. Jer je njoj dosadno. I to je tako svaki dan. Kad je on doma uopce ne dolaze. Ko da me zele izludit. jednom prilikom dala sam im do znanja malo drugacijim tonom da sam ziva i da se nemoraju toliko brinut te da volim bit sama. Priznajem takav sam karakter, volim drustvo ali volim i svoju intimu. Ne mozemo se ni keksat a da se dolje ne cuje. Jako volim svog muza i govorim mu o tome zadnjih par mjeseci. I on je svjestan te problematike i da nemamo pravu intimu. Ali sad kad smo toliko ulozili sta cemo. Svadamo se svakodnevno, nismo mogli prirodno zatrudnjet pa smo 3 godine prolazili postupke potpomognute oplodnje.Sad kad smo konacno uspjeli mene muci to sve, imam takav grc u zelucu od kad smo doselili da cu poludjet. Imali smo mogucnosti a ulozili smo jako puno novaca u kucu u kojoj nismo sami i nismo sretni. Samo da kuca na propadne. Boli me k... Volim svog muza ali neznam koliko cu to moci izdrzati. Poceli smo se udaljavati jer vidi da sam nesretna a time nesretan i on. Nema tog mira i srece nego ici na svoje. Ne dajte se nagovorit ko ja i idite zivjet gdje kod mozete u kakav god mali stan, kucicu. Ali bit cete sretni.
|
Ali bit cete sretni - da pocnem od kraja
Sigurna sa da zbog hormona,promjene dnevne rutine imas vise vremena razmisljati pa to i cinis.
Jos uvijek prvo mislis samo na svoju guz,,,,oprosti na izrazu,nesvjesna da ce sestanje za tren promjeniti.
Ufurala si se u svoj film i zavidis svakom paru na podstanarstvu i slobodi i izjednacujes je sa srecom, To ti je skroz krivi kut gledanja.
Ja ti kazem da uskoro nista lakse neces moci uciniti nego otici u podstanare.
Znas i sama da je prvo pravilo podstanarstva: Koliko para toliko muzike.
To odredjeju, gdje, kakav, koliki i sl ces traziti stan.
Nemoj cviliti za ulozenim stvarima u dio kuce, jer ti je netko lijepo napisao kako ih mozes iskoristiti, plus toga pogledaj koliko kg nose mladi kada se sele avionom na druge lokacije.
Mladi ste, zdravi, sposobni nemas prava nikoga kriviti za svoje odluke i greske
Bit ce nam drago i korisno pratiti tvoj dalji put