Pogledaj jedan post
Old 04.02.2012., 19:55   #457
Volio sam zasjesti u obližnji park. Na izdubljenu i istrošenu klupicu. Bila je odista jednostavna, vidljiva u svakome parku. Iskovana od željeza i daščica. Nebrojne skrivene tajne, inicijali i neznani datumi bili su tvoje tkivo. Počesto bih uplovio u tijek misli sa potragom o značenjima istih. I kao uvijek potraga bi se vratila na početak. U beskraj mogućnosti.
Nebo se skrivalo iznad nestalih krošnji, utopljenih u hladnoću studeni. Gole grane bile su tek utočište pticama što su tragale za hranom. Zanijemile su, pomislih jer njihova pjeva nije se čulo. Nije bilo niti puno ljudi, znanih i neznanih suputnika što bi inače posjeli i uživali u trenutku. A i što će, ta vani kola studen a domovi pružaju utočište topline. Zato sam volio taj park u to doba godine. Bio je samo moj.
Iskušavao sam hladnoću. Duboko izdahnuvši moj dah je činio maleni oblačić magle. Magija, pomislih. Nesta i prije no što dođe. Zavučen ispod zimske jakne i majice sa kapuljačom, te obavijen u tople hlače i nisam osjetio koliko je odista hladno. Tek s vremena na vrijeme kada bi vjetar zapuhao i moje lice bi osjetilo pravu jačinu studeni. Zabavljajući se u mislima sa postojanjem sebe u vremenu što ne postoji nisam niti začuo da je netko zakoračio u moju blizinu. To mi se počesto znalo dogoditi, jednostavno bih se isključio iz svijeta i nestao.
Prvo što me trgnulo bio je dugo škripanje kotača. Kao da njihovo škripanje nema kraja. Jaki jauk i potiho vraćanje. Okrenuvši glavu ka zvuku vidjeh da su to bila stara trgovačka kolica. Vjerojatno ih je odbacio neki lanac trgovina ili možebitno neka vlasnica što je zatvorila svoj dućan jer je propao. A možda su ta kolica zapravo spašena sa nekog smetlišta, pomislih ironično. Tko zna kada su zadnji puta ti kotači i podmazani. Zastala su pokraj obližnjeg koša za smeće. Tek tada sam uočio ruke što ulaze u koš i kopaju. Zasigurno tragaju za praznim bocama, pomislih. Ta i nije teško ne pogoditi kada je ta žalost postala jedina nada. Mnogima.
Zjenice su zaokružile cijeli lik prolaznika što je svratio. Ono što sam prvo uočio, bio je smeđi dronjak što je imao biti svojevrsnom jaknom. Istrošene resi kao da je netko škarama iskrojio za instalaciju neke čudne mode. Ispod se nazirala neka bijela majica sa mnoštvo crnih i smeđih mrlja. Uočio sam tek slovo A, kao što je to imala i moja kapuljača. Ali to je vjerojatno tek bila obična majica jer ne vidjeh kapuljače na glavi. Sada sam već došao i do lica. Iznenađujuće iza te stisnute figure naziralo se mlado lice djevojke. Bilo je musavo i okupano tugom. Mimika lica i nije bila. Tek tupa ozbiljnost preživljavanja. Oči su tugljivo treptale u ustaljenom ritmu. Čak niti kada je kopala po tome košu. Gotovo kao da je to bezvoljno činila. Tek reda radi. Nisam mogao dokučiti koliko ima godina, niti kakve joj je boje kosa, tek je poneka šiška virila ispod te jadne zaštitte na glavi. Štitila ju je zaštita od kiše što se znala naći u starijih jakna.
Maknula je ruke iz koša i opet se začulo cviljenje kolica. Sada je već bilo pomiješano i sa rijetkim šljunkom što je označavao pješačku stazu u parku. Koš je bio udaljen možda nekih 20-ak metara tako da i nije uočila da je cijelo vrijeme promatram. Kako se polako kretala tako su je i moje oči pratile. Pomalo bešćutno i suviše izravno. Ne znam kakav sam izraz lica imao, samo sam osjećao tugu. Prilazeći klupici za kojom sjedih uočila je i da je gledam. Sklonula je pogled na suprotnu stranu. Vjerojatno od stida. Da isti ne bih vidio na njezinu licu. Na trenutak je zastala u mojoj neposrednoj blizini ali i brzo krenula dalje, i dalje ponirući i sklanjajući svoje lice u drugu stranu. Nije me pitala ništa, niti sam ja išta rekao. U sebi sam je pitao treba li što, ali kao i svijet i ja sam šutio i pustio tuđu brigu samoj sebi smatrajući kako sam suviše malen i beznačajan da išta mogu promjeniti. A zapravo sam bio pasivna kukavica koja se borila sa nebitnim problemima.
Kada je već prošla na drugu stranu spustio sam svoj pogled i vidjeh da nosi crne cipele. Nisu to bile cipele za mladež već one staračke cipele što sam znao viđati kod sebe nekoć na selu. Istrošene, izlizanog đona. Hlače su bile poširoke, tamnozelene boje. Nogavice su dosezale samo dno. Strugajući šav po rijetkom šljunku.
Došla je do drugog koša i zvuk kolica je opet zastao. Park je utihnuo i moj pogled je opet zastao na njezinim rukama dok kopaju po tome košu. I opet ništa. Ista bezvoljna tuga i isti bezvoljna kretnja. Kolica su krenula i nakon možda dvije minute nestala je iz mojega vidika. Ta sklupčana figura mladog lica.
Sklopio sam oči i osjetio jad. Ovaj puta u sebi. Jad i bijedu svojega bića. Nisam se usudio misliti o sebi, ta gdje sam ja? Tko sam ja? I tako, neko sam vrijeme tek žmirio i tek slušao vjetar. Nije mi više bilo zima. Ma koja hladnoća? Studen lica? Ne znam koliko je prošlo vremena. Možda deset minuta? Ili sat vremena? Ili tek jedna jedina minuta?! Ali začuh smijeh. Otvorih oči. Pogled mi je još jednom krenuo prema izvorištu zvuka. Ovaj puta to je bilo dijete. Možda kojih pet-šest godina starosti. Trčalo je ka ljuljački. A za njom je išao nasmijani otac i viknuo "Nemoj mi bježati! Pravo si nestašno dijete!"
Bastrado is offline