Quote:
shtefy kaže:
Gle, mi nismo obitelj koja se fotka. Mrzim fotoaparate, kamere, slikanje, naslikavanje... Dragi isto tako, kao i vecina iz nasih obitelji. Jednostavno nismo takvi tipovi. Pa kojeg kukija da sam onda improvizirala od nicega? 
Meni osobno zadatak je glup, besmislen i zabadanje nosa u neciju intimu.  A dijete nije jedino koje je doslo u skolu bez iceg. (Upravo se javila da je stigla pa sam pitala.) Ocito da zadatak bas i nije bio pogodak..  I ne, nisam dovoljno ulizivacki tip da bih se ubila ispuniti uciteljicine fiks ideje u zadnji cas. |
Što se zbilo kad netko nije donio fotku? Ako je posljedica neprimjerena zadatku (pr. jedinica, prijekor i sl.), tada bih reagirala - otišla u školu i zastupala svoj stav te inzistirala da učitelj korigira svoj stav.
I ja zadam učenicima da donesu fotografiju bilo koje osobe iz obitelji (da bi na satu napisali portret te osobe). Sami biraju čiju će fotku donijeti, a uvjet je da osobu poznaju dovoljno dobro da znaju neke njezine unutrašnje osobine i postupke koje će ispripovijedati da bi potkrijepili tvrdnje. To ne mogu ili teško mogu s fotkom osobe iz časopisa. Djeca vole kad im se da zadatak kojim će sat biti drugačiji i vole predstaviti drugima osobu iz obitelji. Ako ne donesu fotku, portretiraju osobu po sjećanju, no tada propada onaj drugi, igrovni dio zadatka, kada svi stave stave fotke na jednu klupu i sparuju fotke s pisanim portretima. Radila sam slično i s fotkama djece kad su bili mlađi, i to je bilo veselo prihvaćeno. S pisanjem portreta drugih učenika iz razreda nije uvijek dobro jer neki pojedinci iskoriste priliku da nekoga ismijavaju.
Govori se o tome da znanje treba biti primjenjivo. Kad se ne uvježbava primjena, nije dobro, kad se uvježbava, još je, izgleda, gore.
Što se tiče testova, morali bi biti ispravljeni točno i svima jednako. U tome imaš potpuno pravo. Ne kažem da je tvoje dijete pogrešno prenijelo informaciju, no događa se da dijete smatra da je zadatak riješilo jednako kao netko drugi, no ipak postoji razlika.
Pr. Napiši riječ "najjaći" tako da ispraviš pogrešku. Jedno dijete napiše "najjači", drugo "najači". Prvo je ispravilo pogrešku i dobiva bod. Drugo je ispravilo pogrešku, no napravilo novu, i to iz gradiva koje bi trebalo znati, dakle ne dobiva bod.
Profa iz engleskoga ne pušta na WC. Loše. Moji smiju van kad god žele i bez pitanja. Kad netko učestalo šeće iz dana u dan, tada više ne može van bez pitanja. Nije mi se još dogodilo da isto dijete učestalo izlazi sa satova. Znaju cijeniti što mogu izaći ako imaju potrebu, pa makar ta potreba bila i subjektivna - udahnuti zrak na hodniku, popiti vode, pogledati se u ogledalo...
Uvijek se pitam tko sam ja da djetetu uskratim mogućnost da predahne na trenutak, a kamoli da budem kriva ako se ne može koncentrirati ako mora obaviti nuždu.
Mnogi kolege i kolegice u mojoj školi gdje radim to dopuštaju, a svi puste djecu ako to djeca pitaju. Čudno mi je da to nije normalno i u drugim školama.
Gdje trebaš reagiraj, idi u školu, traži najbolje za svoje dijete. Bez straha se zauzmi za dijete. Što može biti? No ne skači na svaku glupost jer ćeš tada izgubiti svaki kredibilitet. Ako nekomu baš nitko nije dobar, tada se postavlja pitanje je li problem u svim učiteljima ili u njemu.