|
Nekad kad sam bio mlađi i pun želja, moći i tajne su me privlačile kao mušice svjetlo ili kao budalu šamar. Da sam tada sreo nekoga tko zna - učitelja, koji bi bio voljan otkriti mi nešto, bio bi samozadovljan kao svinja u blatu. Vjerojatno i iritantno euforičan u sebi pa bi bio veća svinja od svinje. Očekivano obzirom na stav i stanje svijesti, nisam bio u stanju napraviti niti jednu jedinu Bardonovu vježbu kako spada pa čak ni one najlakše. Prvo zato što sam bio sasvim uneravnotežen i smatrao da su sve te uvodne vježbe nepotrebne te da treba odmah početi učiti "pravu stvar" (koja otkriva tajne i daje moći!), a druga zato što je Bardon mudro koncipirao program tako da eliminira sve nezrele i nespremne aspirante poput mene, što se i desilo.
Dosta godina kasnije tajne me više ne privlače, a moći na kakve sam se nekad palio još manje. Šansa da sretnem učitelja je vrlo mala jer smatram da mi ne treba. Još bolje, ne vjerujem ni da ima više od nakolicine živih majstora, a ti se skrivaju od pogleda i ne pričaju. Da mi netko takav ipak priđe i ponudi "robu", karikirano govoreći, lijepo bi se zahvalio i rekao da nije to za mene, budući imam puno posla s osnovama i da gradim temelje na kojima ću tek kasnije zidati. Kuriozitet je da vježbe prva tri stupnja odrađujem bez teškoća, a još mi i pružaju zadovoljstvo, za razliku od prije kad su bile izvor frustracije, jada i poraza.
Spominjalo se na temi o transurfingu (?ako smijem napraviti poveznicu, ne kršeći pritom neka pravila jer sam napol zbaniran) da se treba osjećati kao da je stanje koje želimo sada tu te da već imamo stvari koje su naše, samo ih "kad dođe vrijeme" trebamo pokupiti u fizičkoj realnosti. To je upravo osjećaj koji imam o moćima, tajnama, ključevima i svemu drugom pa i samom Učitelju i Majstoru. Kao tjelesno biće idem stepenicu po stepenicu, smireno i bez žurbe. Ne preskačem stepenice misleći da je "prava stvar" negdje tamo, gore i iza zatvorenih vrata. Nije, sve je sada tu, samo nije sve vidljivo niti treba biti.
|